Petar Preradović

Petar Preradović
1818.-1872.


Petar Preradović Hrvatski pjesnik i general rođen je u mjestu Grabrovnica kraj Pitomače 19.03.1818. u braku oficira dočasnika Ivana i Pelagije (rođ. Ivčić) Preradović. Budući velikan hrvatskog pjesništva (popularni Prerad) bio je vrlo živahno i boležljivo dijete. Osnovno školovanje započinje u Grubišnom Polju gdje njegov otac služi kao vojni dočasnik. Nakon dvije godine pučkoškolsku naobrazbu nastavlja u Đurđevcu, a potom godinu dana u Bjelovaru pohađa vojnički zavod. Preradovićev otac umire 1828., a dvije godine kasnije 1830. majka ga šalje na Vojnu akademiju u Wiener-Neustadt (Bečko Novo Mjesto). Na vojnoj akademiji piše svoje prve pjesme, ali na njemačkom jeziku 1834.. Tih godina na njega velik utjecaj ima češki rodoljub i preporoditelj Tomaš Burian.
Vojnu akademiju završava u činu poručnika i to kao jedan od najboljih pitomaca. Na vlastiti zahtjev dodijeljen je Tridesettrećoj ugarskoj pješačkoj pukovniji u Milanu. U Milanu se 1840. upoznaje s Ivanom Kukuljićem Sakcinskim koji će u njemu probuditi interes za hrvatsku kulturu i potaknuti ga da svoja djela piše na materinjem hrvatskom jeziku. Na njegov nagovor prevodi dio Osmana, djela Ivana Gundulića, na njemački jezik. Ipak prvi objavljeni Preradovićevi stihovi napisani su na njemačkom jeziku. Njegovo prvo tiskano djelo (1841. u zagrebačkom listu Croatia) Das Uskoken-Mädchen također je pisano na njemačkom jeziku.

U ljeto 1843. Preradovićeva je pukovnija premještena u Zadar. Na putu za Zadar pukovnija dva tjedna boravi u Veneciji Tijekom boravka u Zadru surađuje u preporoditeljskom listu Zora Dalmatinska. Tri godine kasnije 1846. odlazi u Zagreb gdje se upoznaje s nositeljima hrvatskog narodnog preporoda. Iste godine u Zadru tiska svoju prvu pjesničku zbirku Prvenci, a drugu zbirku objavljuje pet godina kasnije u Zagrebu. U Italiju odlazi 1847., a u Zagreb se vraća dvije godine kasnije 1849.. Tada se zbližava s banom Josipom Jelačićem kojemu je jedno vrijeme i tajnik. Sudjeluje i u pregovorima s Omer-pašom Latasom u Travniku. Službovao je u Prvoj banskoj pukovniji, a zatim i kao podnačelnik bojnog odsjeka. Nakon što je 1852. odsjek ukinut službuje u različitim mjestima (Verona, Kovin, Beč, Erdelj, Glina ,Temišvar, Arad itd.). Iste godine izabran je za odbornika u Matici ilirskoj. Sedam godina nakon vjenčanja 1855. umire mu supruga Pavica (rođ. de Ponte). No, to nije bila jedina tragedija u njegovu životu jer uskoro mu umiru i sin te kćerka. Jedinu nadu nalazi u spiritizmu vjerujući kako će tako ostvariti kontakt s preminulom suprugom i djecom. Tugu uspjeva prebroditi i zaljubljuje se u 1856. u Glini Emiliju Novaković-Đurabojsku koja će s njim imati sina Radovana 1858.. U tri braka Preradović će ukupno imati sedmero djece.

Kratko boravi u Leipzigu i Dresdenu, a u travnju 1865. vjenčao se u Beču , s Emom Regnerovom pl. Bleyleben. U ovom braku rodili su se sin Milan i kćerke Zora ,koja je postala slikarica i Jelica. Iako je od 1866. imao čin generala i brzo napredovao u vojničkoj hijerarhiji Preradovićev život nije bio lagodan. Uz učestale bolesti borio se i s materijalnim nedaćama. Mnogo je putovao, a to je iziskivalo i velike troškove. Svoja dugovanja često je nastojao razriješiti na različite načine: posuđivao je od prijatelja, kockao i igrao lutriju. General postaje 1866., a dvije godine kasnije premješten je u Beč . Nakon odlaska, u Beč-u anonimno objavljuje rasprave Franje Račkog koje je preveo na njemački jezik. Bolestan i iscrpljen stanovao je u posljednje vrijeme svojeg života u bečkoj ulici Ungargase broj 39. Sredinom 1871. odlazi na manevre kod mjesta Bruck. Te je godine predložen da se kandidira za hrvatskoga bana. Međutim kako je bio jako bolestan u jednom je pismu napisao da nije zainteresiran za tu čast. Stanje mu se pogoršalo krajem 1871. te je otpremljen na liječenje prvo u mjesto Mariabrunn (nedaleko Münchena), a zatim u Fahrafeld u Donjoj Austriji. Tu umire u jutarnjim satima 18.08.1872. ne napunivši ni 55 godina života.
Sahranjen je u Beču na Matzeindorfskom groblju 21. kolovoza. Ideja da se Preradovićevi posmrtni ostaci prenesu na Mirogoj iznikla je u omladinskom društvu Velebit u Beču. Zamisao je ubrzo prihvaćena i 13.07.1879. uz počasnu pratnju Preradovićevi posmrtni ostaci prenešeni su u Zagreb i sahranjeni na Mirogoju. Tadašnji gradonačlenik Zagreba August Šenoa održao je tom prilikom nadahnut govor i spjevao Himnu Petru Preradoviću koju je uglazbio Ivan Zajc.

Sam Preradović svoj je književni opus podijelio u tri dijela: rodoljupke, ljubovke i različne pjesme. U posebnu je skupinu svrstao prepjeve, tuđinke i ciklus izvanredno uspjelih nadgrobnica nazvan Milim pokojnikom. Inspiriran sveslavenstvom, kao i europskim romantizmom autor je rodoljubne, ali i ljubavne lirike (Mrtva ljubav) kojom je oduševljavao onodobne čitatelje. Njegova domoljubna lirika obrađuje različite aspekte domoljublja, tematizirajući neslogu (Braća), ljubav (Dvije ptice), nostalgiju (Pozdrav domovini) i budućnost (Car Dušan). Uza sve to Preraodvić je autor brojnih soneta, oda, prigodnica, himni, balada, elegija, romanci i nadgrobnica.

Preradovićeva unuka, austrijska književnica Paula von Preradović (udana Molden), autorica je himne Republike Austrije. Njezin sin Fritz Molden bio je urednik poznatih austrijskih listova te utemeljitelj nakladničke tvrtke Styria.

Neka od njegovih djela:
An mein Vaterland (Mojoj domovini),Car Dušan,Died i unuk,Jezik roda moga,Kraljević Marko,Majka kod kolievke,Na Grobniku,Pustinjak,Putnik,Uskočka djevojka i druga.

Hrvat ili Srbin

Nekom prijatelju

Ti se na me srdiš, mili pobratime,
Veliš: Srbin jesi, srbsko imaš ime,
Tvoji pradjedovi svi su Srblji bili,
Na Kosovu polju modru krvcu lili,
A ti, njihov unuk, za Srblje, ne mariš,
Već se u Hrvatsku pokvarenu kvariš!
Tvoj me ukor, pobre, tišti, odveć jako
I da nijesam vojnik, pod tiskom bih plako;
Al ovako znadeš, lake su mi misli,
I popuštam ondje, gdje bi drugi stisli.
Izvan ako hoćeš da se porvamo,
A ti sedlaj noge, pak dojaši amo,
Ustanovi mjesto, vrijeme i drugara,
Pa ćemo raspačat, što nam srce para,
A u cijelom svietu neka spomen bude,
Da su do dva brata bili dvije lude.

Miruj, miruj srce moje

Miruj, miruj srce moje!
Razbit’ možeš prsi lako:
Preslabe su, izmučene,
A da puknu, bez koprene
Bile bi sve rane tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!
Ah, stisni se u svome kutu
I pregori želju ljutu;
Tople su ti ove grudi,
Sebični su vani ljudi:
Svaki grije srce svoje;
Miruj, miruj, srce moje!
Oj mani se svijeta, mani,
U bolesti šta ćeš vani?
Svijet boluje vijek dovijeka,
Ni sam za se nema lijeka,
Kamol’ za bol rane tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!
U svijetu bi bokče bilo,
Plačuć prage ob’lazilo,
Svak bi mislio da ti treba
Za utjehu mrva hljeba.
Tko bi pozn’o suze tvoje?
Miruj, miruj, srce moje!
Znam ja, ti bi mah na vrata
Poletjelo tvoga zlata!
Nije Milka tvoja više,
Već za nekog drugog ona diše,
Drugi ljubi zlato tvoje.
Miruj, miruj, srce moje!

Mrtva ljubav

Gdje ću tebe, o ljubavi moja,
sad zakopat,kad si izdahnula?
U mom srcu nije ti pokoja,
jer si pokoj sav mu razmetnula.
Da te legnem u zemljicu crnu,
u zemljici ti ne bi sagnjila,
zemska vila dragocjenost tvoju
u kamenje predrago bi zbila.
Pak bi došli ljudi blagohlepni,
iz zemlje bi tebe iskopali,
iz mora bi tebe izvadili
i po svijetu svuda rasprodali.
A ti idi, nek te uzdisaji
k nebu dignu, tamo zvijezdom budi,
tamo meni žalosnome sjaji,
tamo neće dostignut te ljudi!

Moja lađa

Plovi, plovi moja lađo,
U koj’ godijer kraj;
Ja ti cilja još ne nađoh,
Sama cilj si daj!
Kad te amo već zanesla
Tvoje sudbe moć,
Raspni jedra, pruži vesla,
Plovi dan i noć!
Uzdaj se u vjetra volju
I valova bijeg,
U budućnost gledaj bolju,
K nebu digni stijeg!