PrijemPortalFAQ - Često Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupi
Zadnje teme
» Brojimo od 1 pa dokle stignemo...
Uto Jun 12, 2012 1:52 am od Mirka

» Azbuka osobina
Uto Jun 12, 2012 1:51 am od Mirka

» KALADONT
Uto Jun 12, 2012 1:50 am od Mirka

» Okiti jelku
Pon Jun 11, 2012 10:21 am od Mirka

» ASOCIJACIJE
Pon Jun 11, 2012 10:18 am od Mirka

» Šta radite sad dok kuckate ?
Pon Jun 11, 2012 10:15 am od Mirka

» Podela odgovornosti..
Pon Jun 11, 2012 2:25 am od Mirka

» Kada se treba zaustaviti?
Pon Jun 11, 2012 2:21 am od Mirka

» DOBRODOŠLICA novim članovima
Pon Jun 11, 2012 2:16 am od Mirka

Traži
 
 

Rezultati od :
 
Rechercher Napredna potraga
RAZMENA BANERA
BannerFans.com BannerFans.com Image hosted by servimg.com BannerFans.com
Decembar 2016
PonUtoSreČetPetSubNed
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031 
KalendarKalendar
free counters
Ključne reči
zelje vremeplov miloš crnjanski priče izreke projare Stephane laku cestitke dobrodošlica ambasada Mallarme pozdravi mudre Boris dizdar
Facebook - Fontana

Share | 
 

 Petar II Petrović Njegoš

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Breza



Seks : Ženski
Datum upisa : 04.12.2010
Raspoloženje : Čaša je uvijek do pola puna ...

PočaljiNaslov: Petar II Petrović Njegoš   Sub Dec 18, 2010 7:16 am

Petar II Petrović Njegoš
1813.-1851.



Petar II Petrović Njegoš rođen je 1.12.1813. u mjestu Njeguši u Crnoj Gori. Neredovito školovanje započeo je u samostanu Savin. Njegov učitelj Sima Milutinović Sarajlija razvijao je kod njega pjesničke sklonosti. Nakon smrti svog rođaka Petra I Petrovića, seamnaestogodišnji Rade Petrović postao je vladika Petar II Petrović Njegoš i time preuzeo svu crkvenu i svjetovnu vlast u Crnoj Gori. Narod ga je zvao imenom - vladika Rade. Bio je drugi sin Tome Markov Petrovića i Ivane Proroković. Svi povjesničari i pisci suglasni su da je Petar II Petrović Njegoš bio najimpresivniji crnogorski vladar koji je udario temelje moderne europske države i budućeg kraljevstva Crne Gore.
Opkoljen Turcima, Austrijom i Mlecima te uznemiravan međusobno zavađenim plemenima, našavši se u uvjetima neimaštine i zaostalosti, Njegoš je uvidio da mora zamijeniti plemensko upravljanje i samovoljnu modernijom upravom te osigurati granice, podići škole i sagraditi putove. Kao mlad vladar 1833. uveo je poreze unatoč čvrstom protivljenju mnogih Crnogoraca koji su imali jak osjećaj osobne i plemenske slobode. Stvorio je i formalnu središnju vladu koja se sastojala od tri tijela: Senata, Gvardije i Perjanika. Senat se sastojao od 12 predstavnika najutjecajnijih crnogorskih obitelji i obnašao je izvršne, pravosudne i zakonodavne funkcije vlade. Tridesetdva člana Gvardije putovala su zemljom kao agenti Senata izričući presude i na druge načine provodeći zakon i red. Perjanici su bili policijska snaga odgovorna Senatu i izravno vladiki istovremeno. Također je organizirao sudove, ishodovao povećanje pomoći od Rusije, ukinuo guvernadurstvo, podigao prvu osnovnu školu i osnovao tiskaru 1834.
Između crnogorskih duhovnih vođa (biskupa ili vladika) iz obitelji Petrović i obitleji Radonjić (klana koji je predvodio nezadovoljnike vlašću vladika), postojalo je dugogodišnje rivalstvo. To rivalstvo doseglo je svoj vrhunac u Njegoševo vrijeme. On je iz tog sukoba izašao kao pobjednik te je još i ojačao svoju vlast istjerujući iz Crne Gore mnoge pripadnike obitelji Radonjić. Knjige ga pamte kao vladiku i vladara Crne Gore, prosvjetnog reformatora, crnogorskog pjesnika i mislioca te poklonika heroizma i nacionalne slobode. Ipak ostao je najzapamćeniji po svojoj poeziji. Književno se počeo razvijati pod utjecajem narodne poezije i Sime Milutinovića Sarajlije. Prva njegova knjiga Pustinjak cetinjski (prvobitno nazvana Glas kamenštaka) napisana je 1833. (tiskana 1834. na Cetinju). U knjizi se nalaze mahom ode, ali ima i pjesama koje se kavkoćom odvajaju i u kojima se može naslutiti Njegoševa misaonost i lirizam. Njegovo najpoznatije i najbolje djelo je epska pjesma Gorski vijenac (1847.). Ovo je djelo pisano crnogorskim govorom i sintetizira velik dio narodne mudrosti te je stoga postao simbol duge nacionalne borbe za slobodu. Čak i danas u Crnoj Gori poslovice i odlomci iz Gorskog vijenca koriste se u svakodnevnom govoru kako bi oslikali univerzalne ljudske dileme. Valja spomenuti da je Gorski vijenac kao klasično djelo europske književnosti preveden i na mnoge europske jezike. Od Njegoševih djela valja spomenuti filozofsku poemu Luča mikrokozma i djelo Lažni car Šćepan Mali.
Vladika Petar II bio je čovjek za koga je narodnost bila iznad vjere, nastojao je prijeći lokalne plemenske politike i uspostaviti veze s Hrvatima i Srbima. Stoga je pozdravio pokret hrvatskog bana Jelačića i nudio mu je pomoć od 2000 naoružanih crnogorskih vojnika. Imao je želju sa Srbijom izvesti oslobođenje Bosne i Hercegovine. Preminuo je u 38-oj godini života 19. listopada 1851. na Cetinju. Posmrtni ostaci najpoznatijeg crnogorskog vladike danas leže u Njegoševom mauzoleju na Lovćenu koji je rad najslavnijeg hrvatskog kipara Ivana Meštrovića.
Nazad na vrh Ići dole
Breza



Seks : Ženski
Datum upisa : 04.12.2010
Raspoloženje : Čaša je uvijek do pola puna ...

PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Sub Dec 18, 2010 7:17 am

Crnogorac svemogućem Bogu

O, Ti, Bićem beskonačni,
bez početka i bez kraja!
Početak si sam osnova
a kraj svega u Tebe je.
, dubino neizmjerna,
ti, visoto nedolećna,
ti si sjajnost svoju skrio
mnogostručnim pokrivalom
Veličanstva i prostranstva!

Ti se ne daš da Te vidi
oko duše najumnije,
nit um Tebe uobrazi,
no tek počne o Teb mislit,
zanese se u beskrajnost,
sve s višega višem hodeć,
leteć željno da Te vidi,
ili sjenku barem Tvoju.

A zalud njemu muka,
po prostoru tumaranje,
kada si ga Ti stvorio
kratkovido i slijepo,
da u Tebe ne pogleda,
no se natrag mora vratit
i teskotnom svome hramu,
zaneseno, utvrđeno,
veličinom začuđeno.

Pogledam li vječnost stvarih.
Pogledam li svjetlost sunca.
Pogledam li sjajnost, hitrost.
Milionah gornjeg svoda:
Sve to mene udivljava,
tebe kaže svemoguća,
i duša Te moja mila
više svega uzvišava,
tebe što si više svijeh.
Tvojom riječju svu tvar krećeš,
Bog si uma, duše moje.

Ti si okean beskonačni,
a ja plovac bez vesalah,
misli su mi bura jaka:
Sa mnom čine valovanje,
nagone me naprijed plivat!
Žele štogod vidijeti;
No kako ću vidom hodit
kad u ruke vesla nemam.

Već sam dužan stojat tužan
u smrtnome čamcu malom
na sredinu okeana,
dok se prevrati čamac isti
i okean mene proždre!

Ja se zemlje car nazivam,
ja se gordim i ponosim,
jer vrh svega zemnog vladam;
Ja s prirodom često ratim,
pobjeđavam tresk gromovah,
pobjeđavam zvuk vjetrovah
i sinjega ljutost mora.

Ti, Božanstvo previsoko,
koje živiš u prostoru,
nad prostorom, pod prostorom
u svijetlim planetama,
u zrakama sjajna sunca
i u svaku malu stvarcu
nam vidimu, nevidimu!
Ti svačemu život daješ
nevidivom svojom silom.
No, ko će Te opisati,
ko li umom obuzeti?
Um si kratak dao čojku,
ne može te ni nazreti,
a kamo li vidijeti;
Već um leti čojka slijep
po prostoru beskrajnome
tražeć svijetlo po tavnini
kako sova u mrak noći.

Al ja više sile nemam,
da izbliže Tebe vidim,
već iz stvari vidimijeh
Stvoritelja njina slavit,
i s čuđenjem velikijem,
dušom, srcem Tebe vikat:
Ti si car moj i sveg drugog,
kojega je ruka vrgla
temelj svemu vidimome.

I u koga ruku stoji
konac iste veličine!
tebe slava beskonačna,
tebi časti prekovječne,
neka bude i biti će
dok je svijeta i naroda!
Nazad na vrh Ići dole
Breza



Seks : Ženski
Datum upisa : 04.12.2010
Raspoloženje : Čaša je uvijek do pola puna ...

PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Sub Dec 18, 2010 7:20 am

Gorski vijenac
-odlomak

Vladika Danilo


Viđi vraga su sedam binjišah,
su dva mača a su dvije krune,
praunuka Turkova s Koranom!
Za njim jata prokletoga kota,
da opuste zemlju svukoliku
ka skakavac što polja opusti!
Francuskoga da ne bi brijega,
aravijsko more sve potopi!
San pakleni okruni Osmana,
darova mu lunu ka jabuku.
Zloga gosta Evropi Orkana!
Vizantija sada nije drugo
no prćija mlade Teodore;
zvijezda je crne sudbe nad njom.
Paleolog poziva Murata
da zakopa Grke sa Srbima.
Svoju misli Branković s Gertukom.
Muhamede, to je za Gertuku!
Sjem Azije, đe im je gnjijezdo,
vražje pleme pozoba narode -
dan i narod, kako ćuku tica:
Murat Srpsku, a Bajazit Bosnu,
Murat Epir, a Muhamed Grčku,
dva Selima Cipar i Afriku.
Svaki nešto, ne ostade ništa;
strašilo je slušat što se radi!
Malen svijet za adova žvala,
ni najest ga, kamoli prejesti!
Janko brani Vladislava mrtva;
što ga brani, kad ga ne odbrani?
Skenderbeg je srca Obilića,
al’ umrije tužnim izgnanikom. -
A ja što ću, ali sa kime ću?
Malo rukah, malena i snaga,
jedna slamka među vihorove,
sirak tužni bez nigđe nikoga…
Moje pleme snom mrtvijem spava,
suza moja nema roditelja,
nada mnom je nebo zatvoreno,
ne prima mi ni plača ni molitve;
u ad mi se svijet pretvorio,
a svi ljudi pakleni duhovi.
Crni dane, a crna sudbino!
O kukavno Srpstvo ugašeno,
zla nadživjeh tvoja svakolika,
a s najgorim hoću da se borim!
Da, kad glavu razdrobiš tijelu,
u mučenju izdišu členovi…
Kugo ljudska, da te Bog ubije!
Ali ti je malo po svijeta
te si svojom zlošću otrovala,
no si otrov adske svoje duše
i na ovaj kamen izbljuvala?
Mala ti je žertva sva Srbija
od Dunava do mora sinjega?
Na tron sjediš nepravo uzeti,
ponosiš se skiptrom krvavijem;
huliš Boga s svetoga oltara,
munar dubi na krst razdrobljeni!
Ali sjenku što mu šće trovati
te je u zbjeg sobom uniješe
među gore za vječnu utjehu
i za spomen roda junačkoga?
Već je u krv ona prekupata
stoput tvoju, a stotinu našu!
Viđi posla cara opakoga,
koga đavo o svačemu uči:
“Crnu Goru pokorit ne mogu
ma nikako da je sasvim moja;
s njima treba ovako raditi…”
Pa im poče demonski mesija
lažne vjere pružat poslastice.
Bog vas kleo, pogani izrodi,
što će turska vjera među nama?
Kuda ćete s kletvom prađedovskom?
Su čim ćete izać pred Miloša
i pred druge srpske vitezove,
koji žive doklen sunca grije? -
Kad današnju premislim vijeću,
raspale me užasa plamovi:
isklati se braća među sobom,
a krvnici, jaki i opaki -
zatrijeće sjeme u odivu.
Grdni dane, da te Bog ubije,
koji si me dao na svijetu!
Čas proklinjem lanski po sto putah
u koji me Turci ne smakoše,
da ne varam narodnje nadanje.
Vuk Mićunović

Ne, vladiko, ako Boga znadeš!
Kakva te je spopala nesreća
teno kukaš kao kukavica
i topiš se u srpske nesreće?
Da li ovo svetkovanje nije
na komu si sabra Crnogorce
da čistimo zemlju od nekrsti?
I bez toga ovo nam je slava,
na koju se vrsni momci kupe
sposobnosti svoje da kušaju,
silu mišce i brzinu nogah;
strijeljanjem da se nadmašaju
i sječenjem u opkladu plećah;
da slušaju božju leturđiju
i da vode kolo oko crkve -
da viteštvom prsa nabrecaju.
To je tamjan sveti junacima,
to gvozdeni srca u momcima!
Turi takve razgovore crne!
Ljudi trpe, a žene nariču;
nema posla u plaha glavara!
Ti nijesi samorana glava:
vidiš ove pet stotin momčadi,
koje čudo snage i lakoće
u njih danas ovđe vidijesmo?
Viđaše li kako strijeljaju,
ka se grada vješto izigraše,
kako hitro grabljahu kapice?
Tek što vučad za majkom pomile,
igrajuć se strašne zube svoje
već umiju pod grlom ostriti;
tek sokolu prvo perje nikne,
on ne može više mirovati,
nego svoje razmeće gnijezdo,
grabeć slamku jednu i po jednu
s njom put neba bježi cijučući.
Sve je ovo nekakva nauka!
Bez momčadi ove te su ovđe
šest putah je jošt ovliko doma;
njina sila, to je tvoja sila.
Dokle Turci sve njih savladaju
mnoge će se bule ocrniti;
borbi našoj kraja biti neće
do istrage turske ali naše…
Nada nema pravo ni u koga
do u Boga i u svoje ruke;
nadanje se naše zakopalo
na Kosovo u jednu grobnicu.
U dobru je lako dobro biti,
na muci se poznaju junaci!

Serdar Janko Đurašković

Čudne puške, valja mušku glavu!
Svaka naša šest putah odjekne,
a džeferdar Tomanović-Vuka
devet putah jednako se čuje

Serdar Radonja

Vidite li čudo, Crnogorci!
Prisuka sam pedeset godinah,
na Lovćen sam vazda ljetovao,
izlazio na ovu vršinu:
sto putah sam gledao oblake
đe iz mora dođu na gomile
i prekrile svu ovu planinu,
otisni se tamo ali tamo
s sijevanjem i s velikom jekom
i s lomljavom strašnijeh gromovah;
sto putah sam ovđena sjedio
i grija se mirno sprama sunca,
a pod sobom munje i gromove
gleda, sluša đeno cijepaju;
gleda jekom grada stravičnoga
đe s’ poda mnom jalove oblaci,
al’ ovoga čuda jošt ne viđeh!
Vidite li, ako boga znate,
koliko je mora i primorja,
ravne Bosne i Hercegovine,
Arbanije upravo do mora,
koliko je naše Gore Crne,
sve je oblak pritiska jednako,
svud se čuje jeka i grmljava,
svud ispod nas munje sijevaju,
a nas jedne samo sunce grije.
I dosta je dobro primarilo
ka je ovo brdo vazda hladno.

Obrad

Viđeste li čudo i znamenje
ka se dvije munje prekrstiše?
Jedna sinu od Koma k Lovćenu,
druga sinu od Skadra k Ostrogu,
krst od ognja živa napraviše.
Oh, divan li bješe pogledati!
U svijet ga jošt nije takvoga
ni ko čuo niti ko vidio.
Pomoz, Bože, jadnijem Srbima,
i ovo je neko znamenije!

Vuk Raslapčević

Na što mjeriš džeferdarom, Draško?

Vojvoda Draško

Hoćah ubit jednu kukavicu,
a ža mi je fišek oštetiti.

Vuk Raslapčević

Nemoj Draško, tako ti života!
Ne valja se biti kukavica…
Ali ne znaš, rđa te ne bila,
da su one šćeri Lazareve?

Stade velika graja navrh Crkvine, na sjevernoj strani više jezera.

Serdar Vukota

Što grajete, koji su vi jadi,
a evo ste gori nego đeca!

Vukota Mrvaljević

Doleće ni jato jarebicah,
i svakoju živu uhvatismo.
Stoga graja stade među nama.

Svi iz grla poviču:

Puštite ih, amanat vi boži,
jere ih je nevolja nagnala,
a ne biste nijednu hvatali.
Utekle su k vama da uteku,
a nijesu da ih pokoljete.
Nazad na vrh Ići dole
Breza



Seks : Ženski
Datum upisa : 04.12.2010
Raspoloženje : Čaša je uvijek do pola puna ...

PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Sub Dec 18, 2010 7:25 am

Luča Mikrokozma



Posvećeno G.S.Milutinoviću
(Na Cetinju 1. maja 1845)
(Na Cetinju 1. maja 1845)
Da, svagda mi dragi nastavniče,
srpski pjevče nebom osijani,
zadatak je sm’ješni ljudska sudba,
ljudski život snovidjenje strašno!
Čovjek izgnat za vrata čudestvah,
on sam sobom čudo sočinjava;
čovjek bačen na burnu brežinu
tajnom rukom smjeloga slučaja,
siromašan, bez nadziratelja,
pod vlijanjem tajnoga promisla,
on se sjeća prve svoje slave,
on snijeva presretnje blaženstvo;
al’ njegovi snovi i sjećanja
kriju mu se jako od pogleda,
bježe hitro u mračnim vrstama
u ljetopis opširni vječnosti;
samo što mu tamnijem prolaskom
trag žalosti na dušu ostave,
te se trza badava iz lanca,
da za sobom pronikne mračnosti.

Čovjek bačen pod oblačnu sferu -
prima l’ ovdje oba začatija?
Je l’ mu ovdje dvostruka kolevka?
Je l’ mu zemlja tvorcem određena
za nakazu kakvu tainstvenu,
al’ nagradu burnu i vremenu,
al’ rasadnik duhovnog blaženstva?
Ah, ovo je najviša taina
i duhovne najstrašnije bure -
ovoga su u grobu ključevi.

Koliko sam i koliko putah,
dubokijem zauzet mislima
u cvijetno lono prirodino,
hraneći se pitatelnim sokom
iz nje sise gole i prelesne,
mater štedru zapitiva smjelo
rad česa je tvorac satvorio:
radi l’ đece svoje mnogobrojne?
ali đecu za nje udovoljstva?
al’ oboje jedno rad drugoga?

No vremena pitatelnica mi,
okićena cvijetnim vremenom,
okrunjena sunčanim zrakama,
ali vlase cvijetne pletući,
bisernom ih rosom nasipljući
pri igranju svjetlokosih zv’jezdah,
- da dičnija na jutro izide
pred očima svoga vladaoca -
na sva moja žarka ljubopitstva
smijehom mi odgovara njenim.

Koliko sam i koliko putah
svod plavetni neba sveštenoga,
brilijantnim zasijat sjemenom,
zaklinjao dušom zapaljenom
da mi svetu otkrije tainu:
ali ga je tvorac ukrasio,
veliku mu knjigu otvorio,
da tvar slavi tvorca i blaženstvo
al’ da čovjek na nje listu čita
ništavilo prekomjerno svoje?

S vnimanjem sam zemaljske mudrace
voprošava o sudbi čovjeka,
o zvaniju njegovom pred Bogom;
no njihove različne dokaze
nepostojnost koleba užasna:
sve njih misli najedno sabrane
drugo ništa ne predstavljaju mi
do kroz mrake žedno tumaranje,
do nijemog jednog narječenija,
do pogleda s mrakom ugašena.

Snom je čovjek uspavan teškijem,
u kom vidi strašna prividjenja,
i jedva se opred’jelit može
da mu biće u njima ne spada.
On pomisli da je neke pute
od sna ovog osvobodio se;
ah, njegove prevarne nadežde:
on je tada sebe utopio
u sna carstvo tvrđe i mračnije
i na pozor strašni snovidjenja!

Hitrost mu je i lukavstvo dato
samo teke da je člen dostojni
na zemaljski sajam nesmisleni;
volje mu je osnov položena
na krilima nepostojanosti;
želja mu je strastih užasnijeh
pobuditelj, rukovođa sl’jepi;
zloća, zavist, adsko nasljedije,
ovo čojka niže skota stavlja, -
um ga, opet, s besmrtnima ravni!

U vremenom i burnom žilištu
čovjeku je sreća nepoznata -
prava sreća, za kom vječno trči;
on joj ne zna mjere ni granice:
što se više k vrhu slave penje,
to je viši sreće neprijatelj.
Naša zemlja, mati milionah,
sina jednog ne mož’ vjenčat srećom:
samovlacem kad postane njenim,
tad nazdravi čašom Herkulovom.

Naše žizni proljeće je kratko,
znojno ljeto za njime sljeduje,
smutna jesen i ledena zima;
dan za danom vjenčaje se tokom,
svaki našom ponaosob mukom:
nema dana koji mi želimo,
nit’ blaženstva za kojim čeznemo.
Ko će vjetar ludi zauzdati?
ko l’ pučini zabranit kipjeti?
ko l’ granicu želji naznačiti?

U čojka je jedan hram vozdvignut,
zla obitelj tuge i žalosti;
svaki smrtni na zemlji rođeni
ovom mračnom obitelju vlada
pod koje se svodom otrovnijem
mučenija vremena gnjijezde.
Ovo grko nasljedije ljudsko
čovjek čojku, čovjek sebi dava,
najsretnji ga iz ništa stvaraju
radi smrtne tužne armonije.

Čovjek organ dosta slabi ima
da izrazi svoje čuvstvovanje,
zato znake različite dava,
različita tjelodviženija,
umna čuvstva da objelodani;
no svi naši slabi izgovori
i sva naša slaba čuvstvovanja,
spram onoga što bi šćeli kazat,
nijemo su spletno narječije
i klapnjanje duše pogrebene.

S točke svake pogledaj čovjeka,
kako hoćeš sudi o čovjeku -
tajna čojku čovjek je najviša.
Tvar je tvorca čovjek izabrana!
Ako istok sunce sv’jetlo rađa,
ako biće vri u luče sjajne,
ako zemlja priviđenje nije,
duša ljudska jeste besamrtna,
mi smo iskra u smrtnu prašinu,
mi smo luča tamom obuzeta.

O svevišnji tvorče nepostižni!
U čovjeka iskra bespredjelnog
uma tvoga ogleda se sv’jetla,
ka svod jedan od tvoje palate
što s’ ogleda u pučinu našu;
dan ti svjetlost krune pokazuje,
noć porfire tvoje tainstvene,
neponjatna čudestva divotah;
tvar ti slaba djela ne postiže,
samo što se tobom voshićava.

Pitagore i ti Epikure,
zli tirjani duše besamrtne,
mračan li vas oblak pokrijeva
i sve vaše posljedovatelje!
Vi ste ljudsko ime unizili
i zvanije pred Bogom čovjeka
jednačeć ga sa beslovesnošću,
nebu grabeć iskru božestvenu,
s kojega je skočila ognjišta,
u skotsko je seleći mrtvilo.

Budalama kad bi vjerovali,
poete su pokoljenje ludo.
Našu sferu da noć ne polazi,
bi l’ ovako lice neba sjalo?
Bez ostrijeh zubah ledne zime,
bi l’ toplote blagost poznavali?
Bez budalah tupoga pogleda,
bi l’ umovi mogli blistat sv’jetli?
Svemogućstvo svetom tajnom šapti
samo duši plamena poete.

Sve divote neba i nebesah,
sve što cvjeta lučem sveštenijem,
mirovi li al’ umovi bili,
sve prelesti smrtne i besmrtne -
što je skupa ovo svekoliko
do opštega oca poezija?
Zvanije je svešteno poete,
glas je njegov neba vlijanije,
luča sv’jetla rukovoditelj mu,
dijalekt mu veličestvo tvorca.

Divni pjevče srpske narodnosti,
bič si sudbe veće ispitao, -
svijet želji ne zna ugoditi.
Sudba ti je i moja poznata;
mislim, nejma podobne na zemlji:
do vratah sam iznika tartara,
ad na mene sa prokletstvom riče,
sva mu gledam gadna pozorišta;
al’ na sudbu vikati ne smijem -
nadežda mi voljom tvorca blista!

Ja od tebe jošte mnogo ištem:
da postaviš u plamteće vrste,
pred očima Srpstva i Slavjanstva,
Obilića, Đorđa i Dušana,
i jošt koga srpskoga heroja;
da progrmiš hulom strahovitom
na Vujicu, Vuka, Vukašina,
bogomrske Srpstva otpadnike -
zloća njima mrači ime Srba,
tartar im je nakaza malena!


Poslednji izmenio Breza dana Sub Dec 18, 2010 7:27 am, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
Breza



Seks : Ženski
Datum upisa : 04.12.2010
Raspoloženje : Čaša je uvijek do pola puna ...

PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Sub Dec 18, 2010 7:26 am

Luča mikrokozma I


Teško li se u polet puštati
na lađici krilah raspetijeh,
bez kormila i bez rukovođe,
u beskrajni okean vozdušni,
đe su sunca samo kaplje sv’jetle,
a mirovi jedva vidne iskre;
đe užasne bure gospodstvuju,
oka smrtnu otvorit ne daju,
već ga gone u mračno žilište,
Bog zna kakvom sudbom naznačeno.
Pravdo, rukom tvorca osveštana,
ti koje je ime svuda sveto
do granice zrakah svijetlijeh,
zaštiti me štitom mogućijem
od olujah korabljekrušnijeh!
Evo žertva s oltara čistoga!
Ne dadu joj pravo k nebu ići,
na koga je slavu sažežena.
Poklonika viđi siromaha
kako plovi morem k svetilištu:

gotovo je smrznut pobožnošću,
nosi zavjet na oltar višnjega;
na nj se bure s jarošću puštaju,
ćeraju ga tamo i ovamo,
mučeći ga stravom pogibije,
dok ga bace u bezdnu kipeću.
Bog ubio tu besputnu silu
koja tvoje popire zakone,
koja puni mrakom i užasom
naš orizont i našu sudbinu!

U noć, strašnom burom razječanu,
sinu meni zraka pred očima
i glas začuh kano glas angela:
“Ja sam duše tvoje pomračene
zraka sjajna ognja besmrtnoga:
mnom se sjećaš šta si izgubio;
badava ti vatreni poete
satvaraju i kliču boginje:
ja jedina mrake pronicavam
i dopirem na nebesna vrata.”

Poj mi dakle, besamrtna tvari,
strašno tvoje s neba padenije
i vremeno tvoje zatočenje
u judoli tuge i žalosti!
Kakva te je sila nečestiva
da sagr’ješiš Bogu prevlastila,
da vječnoga popireš zakone?
Što je jarost besmrtnoga tvorca
na zlo tvoje toliko ražeglo?
Pričaj meni tužnu tvoju sudbu!

Ah, strašnoga tvoga padenija!
Ah, užasa što smrtne postiže!
Tužnoga smo mučenija žertva
rad pogubnog toga prestuplenja.
Zaborave san te obuzeo,
ti si prvo blaženo bitije
i istočnik besamrtne sreće,
rajska polja, vječito blaženstvo,
životvorni pogled stvoritelja
zaboravi nesrećnoj predala.

Istrgni se, iskro božestvena,
iz naručja mračne vladalice,
podigni se na svijetla krila,
raspali se plamom besmrtnosti,
skini mene sa očih mojijeh
neprozračnu smrtnosti zavjesu,
tupe moje otrgni poglede
od meteža ovog ništožnoga,
uvedi ih u polja blažena,
u tvorenjem osveštanom hramu,

- da opširnu vidim kolijevku
u kojoj se vječnost odnjihala,
iz koje je u krila udrila,
u beskrajni prostor ulećela,
od svačijeh skrila se pogleda
do jednoga koji sve proniče, -
u opširno svetilište bića,
đe s’ rađaju sunca i mirovi,
đe vjenčano biće s začatijem,
đe se dusi besmrtnošću krste.

Povedi me u nebesna polja,
da pogledam blaženo žilište
đe si i ti nikla i živila
sljedujući stopam arhangela
na besmrtnim i svijetlim krilma
pod znamenjma slavom razvijanim,
svetom slavom nebesne blagosti,
kako što mu i sada sljeduješ
po blatnojzi i mračnoj judoli
u okovu mrtve tjelesine.

“Ja sam tvoja iskra besamrtna,
- reče meni svijetla ideja -
vodiću te k vječnome ognjištu
od kojeg sam i ja izlećela;
već tegotni okov fizičeski
zbaci s sebe, osvobodi ga se,
pod tuđijem ne stenji bremenom;
on je stručak slabi i nejaki,
za mah smrtna samo iznikao,
on je ručak gada puzećega.”

To izusti, reče: “Sljeduj za mnom!”
Odvede me u carstvo svjetovah.
Kako kaplja rose sa cvijeta
ili zrnce leda prozračnoga
pri pogledu svijetloga sunca
što u nebo dignu slabe zrake,
i ja, plamteć veličestvom neba,
podobno sam njima uradio:
nekakvo me svojstvo diglo tamo,
nekakav me sveti magnet tegli.

Evo slabe i malene iskre
među sunca plamteće svjetove
što bogatstvom lučah besmrtnijeh
potapaju prostor i mirove!
Da, iskra je svjetlost porodila,
okean su kaplje sastavile;
sveti tvorac veličestvom sjaje
u iskrama kako u suncama,
u smrtnima ka u božestvama -
sve mu skupa svemoguće slavi!

Šest nebesah kolovitnih pređem,
šest mlečnijeh preletim putovah,
velju sferu igrajućih šarah,
koji vječno svijetla dviženja
u pravilnim kolim’ izvršuju
koja im je ruka svemoguća
načertala presvetom mudrošću.
Ah, ti tajno, Bogu tek izvjesna -
sastav ove presilne mašine
koja kreće bezbrojne mirove!

Pet nebesah nepodvižnih pređem
sljedujući zračici ideje,
beskonečno vidim ovdje carstvo
veličestva, postojanstva mirah!
Prostor im je širi rastojanja
neg’ podvižnim mnogo svjetovima;
al’ se vide zrakom oblačeni,
kako morski veliki ostrovi
kad ih zima snijegom obuče,
te ih plovac iz daljine gleda.

Ustav polet, iskro božestvena,
krug smo davno prešli vozmožnosti:
nebesne su prešiljaste zrake,
mogu vredit smrtnome pogledu;
nebesni je prostor beskonečan,
voobraza sila delikatna.
Kći nebesna usliša mi molbu,
i na desno krug poleta savi
put jednoga mira velikoga:
na sv’jetlom mu bregu počinemo.

Svjetlošću mi vid očih poražen,
veličestvom njegovijem čuvstva,
te ja padnem na brijeg kristalni
i zatvorim oči sa rukama;
ne smijem ih otvorit nikako.
Čujem glase besmrtne muzike
i nebesnu njenu armoniju
koja sladost blagodatnu lije;
glas njen moju dušu zabunjenu
božestvenim streca elektrizmom.

Dok me neko za ruku dohvati
i pozva me prijatnijem glasom:
“Dig se, tvari opšteg stvoritelja,
te ti hitre naslađuj poglede
u predivna stvorenija Božja;
pred velikim pretprijatijama
nek se krije ime opasnosti;
svi svjetovi bez očih su mračni.”
Obodri me sin besmrtni neba
i spravi me na breg nepoznati.

Ljubopitstvo duhe besamrtne
srojilo je oko mene krugom,
al’ pogledi blagi i pronicni
jednoga se s mene ne micahu,
u njim’ sjaše sveta simpatija.
“O blaženi sine prevječnoga,
- ja mu rekoh umilnijem glasom -
što te moja sudba zanimava
te ti znake božestveno lice
živom brigom za me izražava?”

“Visoka me volja naznačila
za angela tvoga hranitelja:
od dužnosti svete ne odstupam,
kolik’ zraka od sv’jetloga sunca;
ti kako si krug zemni prešao,
usku sferu bezumnog meteža,
ja sam tebe paziti počeo,
kroz gomile proveo gromovah,
kojima je vaše podnebije
vazda teško i pretovareno.

Bi li smjela zabunjena duša
pretrć okov smrtne tjelesine
bez sveštene volje stvoritelja,
po prostoru lećet nebesnome,
tražit prvo, blaženo žilište,
tražit sudbu svoga padenija?
Sve što blatnoj zemlji prinadleži,
to o nebu ponjatija nema;
duhovni je život na nebesi,
materije – u carstvu gnjilosti.

Sva besmrtna vide namjerenja,
tražiš uzrok tvoga padenija.
Svud ću tebe kud hoćeš voditi;
ja žalosnu vašu znadem sudbu.”
“Ah, božestvo tvorcem naznačeno!
zar toliko mogućega tvorca
naša mračna zanimava sudba
da atomu jednom mislećemu
da božestvo takvoga kačestva,
da g’ u polja vodi mirodržna?”

“Hajde za mnom po zračnom brijegu
postojanstvom okrunjena mira,
te obodri uhiljenu dušu,
veličestvom neba raznesenu!”
Povede me sretnji duh nebesni,
kako majka ustrašena sinka
što ga vodi nježno milujući
dok ga sebi vrati i utješi;
na brežuljak jedan od topaza
izidemo i na njem sjedemo.

“Eto nebo kud ćemo lećeti!
- kaza mi ga sa sniježnom rukom
i blagosti punijem pogledom -
Na nj je prestol mirosijatelja
te u svjetlost biće okupao.”
Jošt Bog nek zna što mi angel priča,
no ja pogled put neba ispravih
i zanešen ne čujah angela,
već trepetom sv’jet svjetovah gledah,
i slatka me nemoć obuzela.

Sva ti ovde ginu ponjatija,
voobrazi sami sebe gone
i gube se u neizvjesnosti!
Od svijeta na kom mi sjeđasmo
do nebesa prestolodržnoga
rastojanje preužasno bješe -
stoput više Zemlje od Urana;
sav nebosklon što mogah viđeti
mir mirovah bješe napunio
sa svojijem svijetlijem šarom.

Iz njega se luče besamrtne
na sve strane r’jekama sipahu.
Ko kad tvorac mogućijem slovom
našu zemlju u vjetar razvije
i u trenuć zemni okeani
kad se prospu srebrnim strujama
u propasti bezdne mrakovite -
tako teku izobilno luče
sa dobrotom svojom besamrtnom
u prostore opširnoga bića.

Kroz valove nebesne svjetlosti
mirijade lećahu kometah
sa naglošću svojom prekomjernom
na sve strane tamo i ovamo:
neke k nebu, a neke od neba,
kako ono trudoljubne pčele
kad im ruka blagodatna tvorca
sa štedrošću prospe manu slatku,
te uzavru tamo i ovamo
na vjenčano sa tišinom jutro.

“Hranitelju, prevječnoga sine,
šta šarići oni mali znače
u plamenom ovom podnebiju
te se dižu, spuštaju pravilno,
tmasti niču k nebu sveštenome,
a sv’jetli se k nizu spuštavaju?”
Božestveni na me vzor okrenu,
vjenčan vječnom krasotom mladosti;
lik bi divni njegov pomračio
sva prelesna rađanja Avrore.

“Oni šari što se k nebu dižu,
te se vide u svijetloj sferi
kako lopte tmaste i bezračne,
to su sunca, voždi sozvjezdijah:
izbježaju iz mračnoga njedra
po sveštenoj volji mirodavca;
na nebesna četir’ kraja idu
da se krste u besmrtnu svjetlost,
okrunjeni svjetlošću vječitom,
na vječno se carovanje vrću.”

Povede me malo ponaprijed.
“Gledaj – kaže – na lijevu stranu,
te šar vidi onaj pogolemi
te pružaje crnokrake luče.
On jedini u prostoru sv’jetlom
u crnu je oblačen porfiru;
zla svakoga najljuće krajnosti
pod jednom su u nj krunom sabrane;
on katedru mračnu sočinjava
pozorišta svakog užasnoga!

Ad se zove, car mu je Satana,
mračna duša, neba nenavisnik;
zlo je njemu jedina utjeha,
on se sa zlom vječno obručio;
zlu je žertvu prinio veliku,
šesti dio nebesnog voinstva:
lišio ih blaženstva svetoga,
u mračno ih carstvo povukao
na bez konca mučenija strašna.
Znaćeš i vam’ što je uradio!”

Kako more iza strašne bure,
prisustvijem duha ostavljeno,
umoreno silnijem napregom
preskačući prirodnu granicu,
utruđeno istegne se leći
u pješčanu svoju kolijevku,
tako isto moja slaba duša
zanešena tvorca čudesima
za granice voobraženija,
u duboko padne uninije;

krilatoga lišena mečtanja,
mračne joj se otvore propasti,
sa užasom da je gladne proždru;
uplašena strašnijem viđenjem,
ustrepeta ka sveštena ptica
poćerata smrtnijem kricima
narušnika mira vozdušnoga;
na kraj bješe došla padenija,
no hranitelj krilah sniježnijeh
sveštenim je magnetizmom spase.

“Sini – kaže – ognjem stvoritelja!
Ti si iskra za nebo stvorena,
besmertnijem Bogom pomazana.
Šta te k ljudskoj vuče kolijevci,
đe kukanje i plač okrunjeno,
đe vjenčana glupost sa tirjanstvom,
đe se samo rad nesreće ljudske
bogotvori Cezar s Aleksandrom,
đe prelesti smrtne svekolike
teke licem iz glibine vire?”

Povratim se i otvorim oči,
hranitelju besmrtnome rečem:
“Duh nijedan opšteg stvoritelja
bez sile se ne bi soglasio
jaram nosit smrtnoga okova;
ko bi igda s dobre volje htio
bezumnoga poželjet meteža,
đe zlo gnusno svagda toržestvuje,
đe svak zname od razdora nosi,
đe gnjiloća duše kamenuje?

Sudba naša otrova je čaša;
vječne sudbe sveti su zakoni,
c’jela bića njima su pokorna.
Vidi čovjek svoje zatočenje,
pomalo se prve slave sjeća
i poleti nebu kako munja;
al’ ga smrtni lanac zausteže
dokle ročno odstoji sužanstvo.
Stoga smrtni najsjajni poete
s vratah neba u propast padaju.”

Nazad na vrh Ići dole
Breza



Seks : Ženski
Datum upisa : 04.12.2010
Raspoloženje : Čaša je uvijek do pola puna ...

PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Sub Dec 18, 2010 7:29 am

Svobodijade

-pjesma prva

O visoka neba kćeri,
kojom vječnost vidi čovjek,
koja uv’jek svezu hraniš
među malim čojka umom
i visokim neba duhom,
raspusti mi krila umna
da s’ u ove stihe moje
vidi dara višnjeg sila,
veličastvo duše tvoje.
Daj mi pjevat slavna djela
otačastva braniteljah,
njih junaštva kazat falna
od nestanja srpskog carstva,
koji krvcu kako vodu
vječno liše, i sad liju,
za obranu i svobodu
neprestano boje biju;
koji roda slavu bojnu
sačuvaše i digoše
ispod nogah varvarskijeh
hukom sjajna oružija.
Otkud svjetlost istjecaše
i uma se Feb rađaše,
đe u hrame proročestva
sin božestva sv’jetu side,
otkud izvre r’jeka čista
učenija mirnog Hrista -
tu se sada rađa mrska
zla, gluposti svakog građa.
Azija je, ljudstva mati,
sad robinja glupog Turstva.
Mračna glupost azijatska
na tri sv’jeta polovine
rasprostrani mračno carstvo
tavne noći i Ereba.
Njena mračnost vojevaše
protiv ljudskog prosvještenja,
kako mračni oblak gusti
kad ga Eol zajmi hitri
iz njedarah okeana
dok njim zatmi bistre luče
koje sjaju i siplju se
na svjetove neizbrojne
iz sjajnoga krugla vjenca
koji čelo gordo kiti
vozdušnoga svjetovlaca.
Šta slijepi, krvožedni
privrženci alkorana
staše pitat nenavišću
svoja zvjerska srca, duše
protiv srpske vlade carstva,
tad viteštvom sjajućega,
dok kosovski bojak znatni
razdriješi groznu sudbu,
i Vidovdan danak strašni,
s dvije glave krunu diže -
sa Lazara i Murata.
Klonu slabi pred silnijim,
iznemokša mišca Srba
u Kosovu carstvo dade,
i potoci krvlju tečni
ponesoše sjajnu krunu
sa Lazara, srpskog cara,
na sultana Bajazita.
Srpska sila i država
na Kosovu tad pogibe,
ali slava i viteštvo
u c’jelom se vidu kaza.
A svjedok je toga pravi
Obilića mač krvavi,
koji caru Amuratu
dade smrti gorku čašu
u Kosovu polju ispit,
jer viteza obesmrća
slavna smrca i grobnica
ka s dobiću slavan život.
Po kosovskom plačnom boju
sinovi se Turkistana
po državi padšoj Srba
razasuše, umnožiše,
i tiranska svoja srca
krvlju srpskom napojiše
ka bijesni nenasitni
gorski vuci i tigrovi
kad u mirno stado uđu
koje nema svog pastira,
već smeteno i bezglavno
po gorama oblijeće
i postaje žertva sama
nenasitnog srca zvjerskog.
Ime Srba svud potonu,
i svijeću Srpstva sjajnu
b’jesni vihor azijatski
tad ugasi pred svijetom.
Junaci se poskitaše,
isturči se sva gospoda;
narod hrabri poče nosit
jaram teški gnusna ropstva.
I ti, muzo, tvoje žice
u plač sada preokreni,
viđ potomke Slavjanove
i vojnike Dušanove
đe na vratu nose teški
i pogani jaram ropstva.
Obiliću i Toplica,
Kosančiću, Jugovići,
srećni li ste, vitezovi,
jer u boju kosovskome
svikolici pogiboste
za obranu otačastva,
da očima ne gledate
narod srpski podjarmeni
đe uzdiše i đe plače,
a u plaču vas klikuje
da g’ puštite, odrešite
iz sinxira nesnosnoga,
u koji ga Osman sveza.
Kako grozne vojevode,
azijatski vladatelji,
tirjanskome svome skiptru
saviš’ srpsku pob’jeđenu
i nikome nepriklonu
hrabru glavu i vitešku,
odma stali vojske dizat,
mačem, ognjem svijet trebit,
i narode zemne mnoge
beščovječnoj svojoj vladi
potčinjati, pokorati.
Svud idući krv lijahu,
narod ljudski istrebljaše;
sve im žertva bješe sama
beščovječnog slavoljubja.
No njiova bujnost luda
i slijepo zavladanje
poče Srbu um rastvarat
i od sna ga teškog budit;
staše oci, tužne majke
svojoj đeci kazivati
ka su pređe njini preci
u svobodi uživali,
kako l’ sada oni žive
pod nesnosnom ropstva sjenkom
protivnoga alkorana.
Savjet majke, oca – d’jete
ka prirodno k sebe prima;
đe god vitez osobiti
po kosovskom tužnom boju
od Srpkinje porodi se
kojeg Turstvo ne ugrabi,
svaki kuću, oca, majku -
sve ostavi pa pobježe
u savito krvlju gnjezdo,
đe svobode iskra sjaše.
Poče duhom Nemezise
protiv Turstva svaki disat,
i za vjeru,otačestvo
svoju krvcu prolivati,
pa Danila po hrabrosti
sebi voždom izabraše.
Kako Srbi opaziše
da Danilo s Gorom Crnom
izgna Turke i pos’ječe
iz oblasti Gore Crne,
odma staše dolećivat
na glas mili od svobode
kako hitri sokolići
kad ih zivne car svjetlosti
i teški im sinxir slomi
u koji ih noćca veže.
Pa počeše četovati,
boje s Turcma česte biti;
Bosne ravne, Albanije
i glasite Hercegovske -
zulumćare, gnusne Turke,
koji raji dodijahu,
svud bijahu i ćerahu.
Staše srpski mači ostri
okov ropstva prekidati,
i xeferdan s hučnim glasom
glas svobode kaživati;
sta mramorje često nicat
iz prosute krvi Turstva,
i u mnoga srpska srca
stade teška i žalosna
rana data na Kosovu
zarastati, preboljati.
Šta li Ahmet, sultan gordi,
kad razumje, poče zborit
u divanu bezbožnome,
đeno Vulkan gnusna Turstva
kuje svagda otrovite
i plamene strele, mače,
s kojijema pravo ljudstvo
s lica zemlje istrebljaju
i nevinu krv mu liju?
“Šta l’ to, reče, oće biti?
Zar se mrtva smije raja
živa kazat u mom carstvu,
koju mi je mač prađeda
na Kosovu s krvlju teškom
pokorio i dobio?
Zar ne pamti niska raja
da se carskom skupom krvlju
nje svoboda ugasila?
Zar se ona digla biti
s sinom neba, bratom sunca
i svečevom vsemogućom
sabljom, rukom i mišicom,
teno koje ostru maču
i božestva besamrtna
svoja carstva ustupaju,
od koje se straha tresu
mračna mora, krute gore?
Onome l’ se ta protivi
što iz ruke Jupitera
uze strašni tresk gromovah,
što iz ruke groznu Marsu
uze košve, štit i sablju,
kojega se krjepkoj volji
Posidona strašno carstvo
pokorilo i predalo,
pred kojim je otačastvo
Aleksandra i Likurga
povaljeno u prah palo,
koja se je slavom branom
potomakah Egiptovih
okrunila i podigla,
kojojzi je hrabrost svoju
ustupila i predala
hitra Persa na boj ruke?”
Jarost ljuta satrapova,
koju njemu mučiteljsko,
zvjersko čelo kaževaše
spram ponikše iskre Srpstva
u strah ropski divan vrže.
No tad vladac Dardanelah
sve na stranu misli turi
i umekša ljutost srca;
poče odma zlo umišljat
i ognjene strele kovat
da svobode s njima gnjezdo,
kojeno je savijeno
u aždaje sedmoglave
strašnim ustma i žvalama,
sžeže, spali i zadavi.
Pošto sovjet beščovječni
u divanu utvrdio,
tad dozivlje serašćera,
Ahmet-pašu vojskovođu,
pa mu gordim poče glasom
car Ahmete govoriti:
“Ahmet-pašo, vjerna slugo,
već mi tužbe dojadiše;
često mene dolijeću
s krvlju ljudskom napisate
tanke knjige sa krajine,
koja se je od poskora
u mom carstvu zametnula.
Moja raja, Gora Crna,
skoro mi se odmetnula,
i s Turcima kavgu ljutu
zametnula, krv prolila.
Jošt znaj, slugo, prošlog goda,
kad hrabrosti našoj pravoj
pobjeditelj Šveda Karla
prutska polja sva ustupi,
onda mu je Gora Crna,
po navjetu Moskve cara,
moje zemlje poharala
i palanke popalila.
Tadar su mi tri vezira
od nje boja proplakali.
Treba iskru tu pogasit! -
Ako li se ne ugasi,
s ugleda se njena može
neugasni plamen hitri
razasuti, raspaliti,
i opalit naša krila
naširoko raspuštena.
No me slušaj, vjerna slugo,
serašćera ime nosi,
pripaš’ mača krvobojna
koji ti je moja ruka
za pobjede česte dala;
razvi barjak osmanizma,
a kojega pogled, sjenka
pobjeđava soprotivne;
skupi vojsku na boj hitru,
od koje se podnebeski
prostor trese, ubojava;
nepobjednu silu kreni,
spršti raju nepokornu!
Sve ratnike isijeci
koji su se usudili
dići slabu svoju ruku
na svečeva prapotomka,
pravog neba nasljednika,
kojino je posredstvenik
među nebom i svijetom,
i kojega sablja brani
Selenino plavo carstvo.
Muško ludo i sve žensko
doved’ robjem u Stambolu;
Dardanelah izbe mračne
i željezne tvrde veze
bez robja su ostanule.
To je sveta volja sveca
da se raje nepokorne
svi sinxiri i sve izbe
za gnjev njegov sad napune.”
Ahmet primi zapovijed,
pa Beloni turskoj kaza
da mu kola brzotečna
sprema brže i pripravlja,
u njih s krilma konje spreže
da naredno sjest mu bude
u vojena lučna kola.
On polkove diže hrabre,
janičare ubojite
i spahije glasovite,
četrdeset uprav brojem
što hiljadah sobom uze.
U Belone gromonosna
sjede kola i kočije,
pa bezbožnu krenu silu
da zaguši glas svobode,
ime Srpstva da u teški
tada sinxir vječno sveže.
No đe bodrost rješitelna,
koja smrti ime gorko
čut ne oće ni poznati,
kamol’ ga se ubojati, -
tu se muka održati,
a kamoli nadvladati;
đe za vjeru i svobodu
narodu se slavno čini
umrijeti, krv proliti,
tu je ovu iskru živu,
kojuno je opšta mati
u sva ljudska srca dala,
nemoguće utuliti.
Glas dopade ratoborce
jere na njih sila turska
razjarena hitro ide.
Kada oni razumješe
kakav njima mrski sinxir
kuje Stambol nenasiti,
šta l’ nenavist podla turska
misli od njih da poradi
(Crnogorca oko bistro
viđe tursko namjerenje,
iako ga turska laža
pod zavjesom svojom slabom
pokrivaše i tajaše),
odma hitro iskup hrabri
na Cetinje iskupiše,
te vijeće za sve grade
kako će se tužni branit
od stambolska ljuta zmaja.
Sluša Danil, vožd im hrabri,
na bojni se mač nagnuo,
pa im hrabrim glasom poče
ove r’ječi govoriti:
“Slušajte me, vitezovi,
otkako nam azijatska
na grabežu hitra ruka
s bezakonom silom uze
naše carstvo i državu,
otad srpsko hrabro pleme
na seb’ jaram ropstva uze,
otad slava i viteštvo
u mraku se srpsko sakri,
svetinje ti otad naše,
i crkvene i narodnje,
azijatska noga zgazi.
Vitezove naše hrabre,
đe gođe se koji javi,
svakojega privedoše
na nevini oltar žertve
jarosnoga i ljutoga
ostra mača osmanskoga.
Sinxiri su azijatski
puni srpskog tužnog robja.
Nenasita beščovječnost
čula sada, razumjela
đe iz krvi naše jadne
svobodnijem duhom Srpstva
iza jarma nesnosnoga
odahnusmo, pofatismo;
pa je stoga mnogu vojsku
na nas digla da nas zgnjavi
i svobode sv’jeću našu
da vječnijem mrakom skrije,
da nas redom vitezove
sve jarosnu maču preda,
naše drugo plačno robje
da sinxirom ljutim vežu
i na svake muke muče.
Slušajte me, Crnogorci,
ja sam pastir vaš crkovni,
al’ nepravda Turstva gnusna
prignala me mač nositi,
s njim svobodu otačestva
do posljednje kapi krvi
od turskoga jarma branit.
Je l’ nam, braćo, poštenije
sa mačevma u rukama
na megdanu smrt dobiti
nego ženski, nevaljatno,
u krvničke ruke pasti,
da nas skvrni Turci muče
a potomci Srpstva bruče?
Istina je da je mnogo
u Turčina silne vojske,
al’ se slava s mnoštvom bojna
na megdanu ne dobiva,
već sa slogom i pregloćom
junaštva se v’jenci grabe.
Što je više turske vojske,
to je naša viša slava;
jer, ako je dobijemo,
s tijem ćemo besamrtnu
i vječitu slavu dobit;
ako l’ ona nas dobije,
mi svi od nje na megdanu
izginemo, krv prospemo, -
opet njojzi slave nema
što sa mnoštvom manje dobi,
nego ćemo slave v’jence
mi ponesti u grob sobom.”
Onda hrabre vojevode
i vojnici svi poviču:
“Čuj, vladiko, i naš vožde,
svi mi hrabrost tvoju znamo
i nenavist protiv ropstva,
tvoje mišce hrabrost tvrda
savi gnjezdo od svobode
u aždaje ljuta žvala.
Mi gotovi svi stojimo
đe nam rečeš krv proliti;
za svobodu otačastva,
svi volimo poginuti
no nje ime izgubiti.”
Tada Danil, sve vojvode
i ostali svi vojnici
daše žertvu neporočnu
od čistoga srca k nebu,
pa se hrabra vojska diže,
pet hiljada vitezova,
sve družine Leonida, -
ili svoje otačestvo
od aždaje nenasite
odbraniti, sačuvati,
il’ posljednju kaplju krvi
na oltar mu žertve dati.
Kad okrenu hrabra vojska,
razviše se ratni znaci;
svobode se ljupke gnjezdo
u tri puta sve potrese:
uboja se zar sinovma
da mu sjajno ime svoje
na megdanu ne izgube.
Glas se vilah u oblake
već mnogima pričujaše
đe dobića pjesne poju.
Svaki vitez na boj hiti
ka da svaki proziraše
da će slavu besamrtnu
u njem steći i dobiti.
Džeferdara bistra huka,
glas pjesamah Skenderbega
i Srpkinje podbunjaše
da s vitezma na boj idu
otačestva svobod branit.
Dođe vojska utruđena
među brda dva visoka,
među Vranjom i Pržnikom,
na istočnik bistrotečni
od Vlahinje znatne vode,
đe se vile planinkinje
po tri puta na god kupe,
te vitezma Gore Crne
pletu vjence neuvehle,
te ih otlen nose hitre
da hram vječni besmrtija
s njima kite i ponose.
Ahmet silni svojoj vojsci
bješe ovo divno mjesto
izabrao, obrekao
da na njemu oko silni
metne Turcma i postavi,
pak otolen da razredi
na četvoro silnu vojsku,
da s njom zgazi i istrebi
mladoliko no glasito
začetije hrabra Srpstva.
Vješta bojma, crnogorska
tek što bješe hrabra vojska
malo trudna odahnula
i od sna se rastreznila;
tek veseli majski pjevci
bjehu jasnost svoga glasa
po gorama raspustili,
i pojahu pjesme dične
za pobjedu sjajna Feba
nad Ereba tavnom vladom,
koju brzo predviđahu;
tek vjesnica b’jela dana
bješe svoja bistra krila
iz istočne mračne sveze
istrgnula, raširila,
i za zlatne gorde vlase
potezaše i tegljaše
Uranova svjetilnika,
a gromovi b’jesna Turstva
u stanove strašne vojske
zagrmješe, zaječaše,
i planina jedna drugoj
njih glasove predavaše.
Jek gromovah Crnogorcma
kaza uprav da se kreće
na pobjedu turska vojska.
Vitez Danil tada bješe
i sve hrabre vojskovođe
kod bistroga istočnika,
te molitve nebovlacu
sa suzama pošiljahu
da im vojsci bude maloj
on vječiti predvoditelj.
Pa kad dužnost čojka k nebu
sovršiše, otpraviše,
onda mudri savjet čine
kako će se na busije
razrediti i pokriti
i koje će vojskovođe
pred vojnicma postaviti.
Za sve divni mudri vijeć
poglavice učinile;
na tri mjesta hrabru vojsku
na busije postaviše:
jednu sobom uze Danil,
s njom zapade na drum tvrdi,
kudijen će turska vojska
sa svom silom udariti;
drugoj vožda znatna dade,
Mićunović silna Vuka,
kojega se mača Turci
ka ognjena groma boje, -
vitešku mu vojsku dade:
“Drž ti, Vuče, ovu vojsku,
s njom zapani u planinu
u dno Vranje nakraj druma,
skri se u list i u travu,
bojak nemoj zametati
dok na mene na drum turska
ne udari prva vojska,
a kad ona na me udri,
na puščani glas ne udri
dok ne čuješ klepet mača,
a kad klepet mača čuješ,
udri, Vuče, sa svom silom
na sredinu turske vojske,
nas ne izdaj na nevolji
da te majke, srpska djeca
dovijeka ne proklinju”;
treću dade vojsku hitru
Đurašković znatnu Janku:
“Na ti, Janko, ovu vojsku,
s njom zapadni u Pržniku,
s Turcma kavgu ne počinji
dokle Vuče ne udari
nasred turske mnoge vojske,
a kad Vuče s vojskom udri, -
udri, Janko, što mož bolje,
ako l’ snažno ne udrite,
ja ću glavom poginuti
i ostala moja vojska”.
Vojskovođe vojske svoje
u busije postaviše.
Malo zatim istočna se
otvoriše zlatna vrata
i dan majski, cv’jet vremena,
aljinom se b’jelom pokri.
U ta doba Ahmet-paša
na Ćemovskom ravnom polju
u tri duga reda pruži
krvožednu tursku vojsku,
pa najprvom reče ići
janičarskom b’jesnom polku,
a za njime sustopice
Skenderbega potomcima,
ognjevitoj Arbaniji,
a on u red zadnji osta
pred gospodom međ spahije.
Kad jeknuše šumni bubnji,
a pisnuše glasne svirke,
uzigraše turska srca,
raširiše iznad vojske
bojni znaci svoja krila.
Bliješćahu ljudske oči
kada pogled ćahu bacit
na oružje plamno tursko,
u kojemu car svjetlosti
svoje lice ogledaše.
Morao bi Rim viteški,
kako što je i Grk hrabri,
ovoj sili ustupiti;
ali tvrdost postojana
slavenskoga srca, duše
ne ustupa s bojna polja
dokle l’ vitez cigli teče.
Glede silu strahovitu
k seb’ iduću Crnogorci,
od koje se gore tresu
i dubrave ječe mračne;
ali hrabrost Crnogorca
sve na jednoj mjeri stoji.
Tu ti druge misli nema,
niti jezik zna što reći
već al’ megdan zadobiti,
ali na njem svi izginut;
sa sramotom nema kuće
koja će mu k sebi dati.
Prođe zorna prva vojska
mimo Vranje i Pržnika
pravo drumom put Vlahinje,
ne opazi dvije zmije
koje će joj oči crne
i nje srce iščupati.
Dok nagazi ljuta vojska
na busiju Danilovu,
krvavi se boj zađede;
zacilihta svaka puška,
zapišćeše zmijovidni
crnogorski ceferdani.
Janičari silni Turci
staše viti kako vuci.
Janičarskim mesom druma
od Vlahinje zatvoriše,
al’ se bojem puščanijem
po sahata s Turcma biše,
pa na sablje i mačeve
udriše se Crnogorci
i glasiti janičari
po megdanu širokome.
Stade klepet ostra mača,
britke sablje i paloša.
Mićunović kako začu
da se puška na Vlahinji
čut ni jedna već ne može,
no da ostra gvožđa zveče
a kliktaju vitezovi, -
onda s Jankom pobratimom
nasred vojske turske udri.
Boj se zgusnu, magla pade,
prekide se turska vojska,
vrela krvlju potekoše;
zadnja s pašom juriš čini
da prvojzi pripomože,
a prva se silna smete,
jer je ljute srpske zmije
sa svih stranah opkoliše.
Sad, visoke žitelnice
Gelikona i Parnasa,
živi plamen vaš uliti
u moj razum i pero mi,
da bar malo sv’jetu kažem
ovaj danak krvolitni! -
Ahmet grozni kada viđe
da ne može nadvladati
s mnoštvom Turstva hrabrost srpsku,
poče bježat bez obzira;
janičarsko pleme samo
osta crnu liti krvcu
jer mu bježat ne davaše
Mićunović s pobratimom.
Slavonosna crnogorska
kada viđe hitra vojska
da sa stražnjom Ahmet-paša
od krvava ljuta boja
stade s smrtna mjesta bitke
izmicati i bježati,
onda hrabrost Pelevića
i odvažnost Obilića
u srcima sv’jema uđe,
tere ljute janičarske
dvadest hiljad silne vojske
na drum tvrdi zatekoše.
Poče Gipnos prvi sanak
iz njedarah Tanatosa
od mačeva i sabaljah
i paloša plamenijeh
kroz obije vojske šiljat,
staše padat bojnonosna
od barjakah turska krila
ispod nogah Crnogorca.
Tu vladika Danil zbiljski
od plamene janičara
sablje britke ranu dobi
po prsima viteškima.
Vještobojni Crnogorci,
vješti mjestu, zemlji svojoj,
sa svih stranah pritekoše
tere vojsku janičarsku
u krš tvrdi tad ugnaše,
pa mačeve u nožnice
svoje bojne uđedoše;
oko turske vojske krugom
u krševe zasjedoše,
pa počeše smrtonosne
svoje sjajne xeferdane
na bijesne janičare
okretati, nji gađati.
Praska stoji xeferdana,
jauk silni janičara,
dok Apolon bistri sakri
svoje čelo ponosito
u Tritona mračno carstvo.
Janičarska hrabra vojska
pade žertvom svakolika
pred viteštvom Crnogorca.
Crnogorce mračna noćca
pod nijemo svoje krilo
uze trudne da počinu
od krvava dana toga.
Posteljom im bješe slatkom
nježna trava i cvijeće,
a uzglavlje – janičarsko
krvovidno mrtvo trupje.
Ishod nježne ljubimice
Oriona i Titona,
prethodnice Apolona,
tad spavaćoj vojsci javi
krik, lajanje mesojedne
nenasitne ptice i psa,
koji ljuti među sobom
boj činjahu, zametahu
oko mrtva turska mesa.
Vojska skoči odmorena
ispod tanke Gipnosove
vlade ljupke i osjenke,
i smršene baci misli
Morfejeve probirati,
pa ti skupa svi vojnici
oštre mače povadiše,
njih vrhove smrtonosne
crnoj zemlji obratiše,
pak svevlacu blagodarnost
staše s duše, srca šiljat
zašto im je vjencenosne
hrabre glave, hrabra djela
s vijencima slavonosnim
okitio i vjenčao.
Po molitvi svi vojnici
okupiše pridobiće,
što je koji u boj vrući
sa krvnika ugrabio;
i dobiće na vojnike
sve jednako pod’jeliše;
a vladici i glavarma,
koji vojsku predvođahu,
daš’ po jednu tursku sablju
za viteštvo, starješinstvo,
pa s krvava bojna polja
vratiše se pjevajući
u svobode srpske gnjezdo
noseć mnoge turske znake
od pobjede i dobića.
Krvavome tome mjestu
đe Ahmeta gordost ljutu
predobiše i zgaziše -
Carev laz mu ime vječno
narekoše, da se zove
za spomenik strašna boja
u kom turska mnoga vojska
bezbrojena mrtva pade
od Srbina mišce krjepke.
I zvaće se tim imenom
dok svobode gnjezdo traje
i imena crnogorskog.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Danas u 4:54 am

Nazad na vrh Ići dole
 
Petar II Petrović Njegoš
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
 :: KULTURA I UMETNOST :: KNJIŽEVNOST :: DOMAĆI PISCI-
Skoči na: