Mart 2024 | Pon | Uto | Sre | Čet | Pet | Sub | Ned |
---|
| | | | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | Kalendar |
|
| | Petar II Petrović Njegoš | |
| | Autor | Poruka |
---|
Breza
Seks : Datum upisa : 04.12.2010 Raspoloženje : Čaša je uvijek do pola puna ...
| Naslov: Petar II Petrović Njegoš Sub Dec 18, 2010 7:16 am | |
| Petar II Petrović Njegoš 1813.-1851.
Petar II Petrović Njegoš rođen je 1.12.1813. u mjestu Njeguši u Crnoj Gori. Neredovito školovanje započeo je u samostanu Savin. Njegov učitelj Sima Milutinović Sarajlija razvijao je kod njega pjesničke sklonosti. Nakon smrti svog rođaka Petra I Petrovića, seamnaestogodišnji Rade Petrović postao je vladika Petar II Petrović Njegoš i time preuzeo svu crkvenu i svjetovnu vlast u Crnoj Gori. Narod ga je zvao imenom - vladika Rade. Bio je drugi sin Tome Markov Petrovića i Ivane Proroković. Svi povjesničari i pisci suglasni su da je Petar II Petrović Njegoš bio najimpresivniji crnogorski vladar koji je udario temelje moderne europske države i budućeg kraljevstva Crne Gore. Opkoljen Turcima, Austrijom i Mlecima te uznemiravan međusobno zavađenim plemenima, našavši se u uvjetima neimaštine i zaostalosti, Njegoš je uvidio da mora zamijeniti plemensko upravljanje i samovoljnu modernijom upravom te osigurati granice, podići škole i sagraditi putove. Kao mlad vladar 1833. uveo je poreze unatoč čvrstom protivljenju mnogih Crnogoraca koji su imali jak osjećaj osobne i plemenske slobode. Stvorio je i formalnu središnju vladu koja se sastojala od tri tijela: Senata, Gvardije i Perjanika. Senat se sastojao od 12 predstavnika najutjecajnijih crnogorskih obitelji i obnašao je izvršne, pravosudne i zakonodavne funkcije vlade. Tridesetdva člana Gvardije putovala su zemljom kao agenti Senata izričući presude i na druge načine provodeći zakon i red. Perjanici su bili policijska snaga odgovorna Senatu i izravno vladiki istovremeno. Također je organizirao sudove, ishodovao povećanje pomoći od Rusije, ukinuo guvernadurstvo, podigao prvu osnovnu školu i osnovao tiskaru 1834. Između crnogorskih duhovnih vođa (biskupa ili vladika) iz obitelji Petrović i obitleji Radonjić (klana koji je predvodio nezadovoljnike vlašću vladika), postojalo je dugogodišnje rivalstvo. To rivalstvo doseglo je svoj vrhunac u Njegoševo vrijeme. On je iz tog sukoba izašao kao pobjednik te je još i ojačao svoju vlast istjerujući iz Crne Gore mnoge pripadnike obitelji Radonjić. Knjige ga pamte kao vladiku i vladara Crne Gore, prosvjetnog reformatora, crnogorskog pjesnika i mislioca te poklonika heroizma i nacionalne slobode. Ipak ostao je najzapamćeniji po svojoj poeziji. Književno se počeo razvijati pod utjecajem narodne poezije i Sime Milutinovića Sarajlije. Prva njegova knjiga Pustinjak cetinjski (prvobitno nazvana Glas kamenštaka) napisana je 1833. (tiskana 1834. na Cetinju). U knjizi se nalaze mahom ode, ali ima i pjesama koje se kavkoćom odvajaju i u kojima se može naslutiti Njegoševa misaonost i lirizam. Njegovo najpoznatije i najbolje djelo je epska pjesma Gorski vijenac (1847.). Ovo je djelo pisano crnogorskim govorom i sintetizira velik dio narodne mudrosti te je stoga postao simbol duge nacionalne borbe za slobodu. Čak i danas u Crnoj Gori poslovice i odlomci iz Gorskog vijenca koriste se u svakodnevnom govoru kako bi oslikali univerzalne ljudske dileme. Valja spomenuti da je Gorski vijenac kao klasično djelo europske književnosti preveden i na mnoge europske jezike. Od Njegoševih djela valja spomenuti filozofsku poemu Luča mikrokozma i djelo Lažni car Šćepan Mali. Vladika Petar II bio je čovjek za koga je narodnost bila iznad vjere, nastojao je prijeći lokalne plemenske politike i uspostaviti veze s Hrvatima i Srbima. Stoga je pozdravio pokret hrvatskog bana Jelačića i nudio mu je pomoć od 2000 naoružanih crnogorskih vojnika. Imao je želju sa Srbijom izvesti oslobođenje Bosne i Hercegovine. Preminuo je u 38-oj godini života 19. listopada 1851. na Cetinju. Posmrtni ostaci najpoznatijeg crnogorskog vladike danas leže u Njegoševom mauzoleju na Lovćenu koji je rad najslavnijeg hrvatskog kipara Ivana Meštrovića.
| |
| | | Breza
Seks : Datum upisa : 04.12.2010 Raspoloženje : Čaša je uvijek do pola puna ...
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Sub Dec 18, 2010 7:17 am | |
| Crnogorac svemogućem Bogu
O, Ti, Bićem beskonačni, bez početka i bez kraja! Početak si sam osnova a kraj svega u Tebe je. , dubino neizmjerna, ti, visoto nedolećna, ti si sjajnost svoju skrio mnogostručnim pokrivalom Veličanstva i prostranstva!
Ti se ne daš da Te vidi oko duše najumnije, nit um Tebe uobrazi, no tek počne o Teb mislit, zanese se u beskrajnost, sve s višega višem hodeć, leteć željno da Te vidi, ili sjenku barem Tvoju.
A zalud njemu muka, po prostoru tumaranje, kada si ga Ti stvorio kratkovido i slijepo, da u Tebe ne pogleda, no se natrag mora vratit i teskotnom svome hramu, zaneseno, utvrđeno, veličinom začuđeno.
Pogledam li vječnost stvarih. Pogledam li svjetlost sunca. Pogledam li sjajnost, hitrost. Milionah gornjeg svoda: Sve to mene udivljava, tebe kaže svemoguća, i duša Te moja mila više svega uzvišava, tebe što si više svijeh. Tvojom riječju svu tvar krećeš, Bog si uma, duše moje.
Ti si okean beskonačni, a ja plovac bez vesalah, misli su mi bura jaka: Sa mnom čine valovanje, nagone me naprijed plivat! Žele štogod vidijeti; No kako ću vidom hodit kad u ruke vesla nemam.
Već sam dužan stojat tužan u smrtnome čamcu malom na sredinu okeana, dok se prevrati čamac isti i okean mene proždre!
Ja se zemlje car nazivam, ja se gordim i ponosim, jer vrh svega zemnog vladam; Ja s prirodom često ratim, pobjeđavam tresk gromovah, pobjeđavam zvuk vjetrovah i sinjega ljutost mora.
Ti, Božanstvo previsoko, koje živiš u prostoru, nad prostorom, pod prostorom u svijetlim planetama, u zrakama sjajna sunca i u svaku malu stvarcu nam vidimu, nevidimu! Ti svačemu život daješ nevidivom svojom silom. No, ko će Te opisati, ko li umom obuzeti? Um si kratak dao čojku, ne može te ni nazreti, a kamo li vidijeti; Već um leti čojka slijep po prostoru beskrajnome tražeć svijetlo po tavnini kako sova u mrak noći.
Al ja više sile nemam, da izbliže Tebe vidim, već iz stvari vidimijeh Stvoritelja njina slavit, i s čuđenjem velikijem, dušom, srcem Tebe vikat: Ti si car moj i sveg drugog, kojega je ruka vrgla temelj svemu vidimome.
I u koga ruku stoji konac iste veličine! tebe slava beskonačna, tebi časti prekovječne, neka bude i biti će dok je svijeta i naroda!
| |
| | | Breza
Seks : Datum upisa : 04.12.2010 Raspoloženje : Čaša je uvijek do pola puna ...
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Sub Dec 18, 2010 7:20 am | |
| Gorski vijenac -odlomak
Vladika Danilo
Viđi vraga su sedam binjišah, su dva mača a su dvije krune, praunuka Turkova s Koranom! Za njim jata prokletoga kota, da opuste zemlju svukoliku ka skakavac što polja opusti! Francuskoga da ne bi brijega, aravijsko more sve potopi! San pakleni okruni Osmana, darova mu lunu ka jabuku. Zloga gosta Evropi Orkana! Vizantija sada nije drugo no prćija mlade Teodore; zvijezda je crne sudbe nad njom. Paleolog poziva Murata da zakopa Grke sa Srbima. Svoju misli Branković s Gertukom. Muhamede, to je za Gertuku! Sjem Azije, đe im je gnjijezdo, vražje pleme pozoba narode - dan i narod, kako ćuku tica: Murat Srpsku, a Bajazit Bosnu, Murat Epir, a Muhamed Grčku, dva Selima Cipar i Afriku. Svaki nešto, ne ostade ništa; strašilo je slušat što se radi! Malen svijet za adova žvala, ni najest ga, kamoli prejesti! Janko brani Vladislava mrtva; što ga brani, kad ga ne odbrani? Skenderbeg je srca Obilića, al’ umrije tužnim izgnanikom. - A ja što ću, ali sa kime ću? Malo rukah, malena i snaga, jedna slamka među vihorove, sirak tužni bez nigđe nikoga… Moje pleme snom mrtvijem spava, suza moja nema roditelja, nada mnom je nebo zatvoreno, ne prima mi ni plača ni molitve; u ad mi se svijet pretvorio, a svi ljudi pakleni duhovi. Crni dane, a crna sudbino! O kukavno Srpstvo ugašeno, zla nadživjeh tvoja svakolika, a s najgorim hoću da se borim! Da, kad glavu razdrobiš tijelu, u mučenju izdišu členovi… Kugo ljudska, da te Bog ubije! Ali ti je malo po svijeta te si svojom zlošću otrovala, no si otrov adske svoje duše i na ovaj kamen izbljuvala? Mala ti je žertva sva Srbija od Dunava do mora sinjega? Na tron sjediš nepravo uzeti, ponosiš se skiptrom krvavijem; huliš Boga s svetoga oltara, munar dubi na krst razdrobljeni! Ali sjenku što mu šće trovati te je u zbjeg sobom uniješe među gore za vječnu utjehu i za spomen roda junačkoga? Već je u krv ona prekupata stoput tvoju, a stotinu našu! Viđi posla cara opakoga, koga đavo o svačemu uči: “Crnu Goru pokorit ne mogu ma nikako da je sasvim moja; s njima treba ovako raditi…” Pa im poče demonski mesija lažne vjere pružat poslastice. Bog vas kleo, pogani izrodi, što će turska vjera među nama? Kuda ćete s kletvom prađedovskom? Su čim ćete izać pred Miloša i pred druge srpske vitezove, koji žive doklen sunca grije? - Kad današnju premislim vijeću, raspale me užasa plamovi: isklati se braća među sobom, a krvnici, jaki i opaki - zatrijeće sjeme u odivu. Grdni dane, da te Bog ubije, koji si me dao na svijetu! Čas proklinjem lanski po sto putah u koji me Turci ne smakoše, da ne varam narodnje nadanje. Vuk Mićunović
Ne, vladiko, ako Boga znadeš! Kakva te je spopala nesreća teno kukaš kao kukavica i topiš se u srpske nesreće? Da li ovo svetkovanje nije na komu si sabra Crnogorce da čistimo zemlju od nekrsti? I bez toga ovo nam je slava, na koju se vrsni momci kupe sposobnosti svoje da kušaju, silu mišce i brzinu nogah; strijeljanjem da se nadmašaju i sječenjem u opkladu plećah; da slušaju božju leturđiju i da vode kolo oko crkve - da viteštvom prsa nabrecaju. To je tamjan sveti junacima, to gvozdeni srca u momcima! Turi takve razgovore crne! Ljudi trpe, a žene nariču; nema posla u plaha glavara! Ti nijesi samorana glava: vidiš ove pet stotin momčadi, koje čudo snage i lakoće u njih danas ovđe vidijesmo? Viđaše li kako strijeljaju, ka se grada vješto izigraše, kako hitro grabljahu kapice? Tek što vučad za majkom pomile, igrajuć se strašne zube svoje već umiju pod grlom ostriti; tek sokolu prvo perje nikne, on ne može više mirovati, nego svoje razmeće gnijezdo, grabeć slamku jednu i po jednu s njom put neba bježi cijučući. Sve je ovo nekakva nauka! Bez momčadi ove te su ovđe šest putah je jošt ovliko doma; njina sila, to je tvoja sila. Dokle Turci sve njih savladaju mnoge će se bule ocrniti; borbi našoj kraja biti neće do istrage turske ali naše… Nada nema pravo ni u koga do u Boga i u svoje ruke; nadanje se naše zakopalo na Kosovo u jednu grobnicu. U dobru je lako dobro biti, na muci se poznaju junaci!
Serdar Janko Đurašković
Čudne puške, valja mušku glavu! Svaka naša šest putah odjekne, a džeferdar Tomanović-Vuka devet putah jednako se čuje
Serdar Radonja
Vidite li čudo, Crnogorci! Prisuka sam pedeset godinah, na Lovćen sam vazda ljetovao, izlazio na ovu vršinu: sto putah sam gledao oblake đe iz mora dođu na gomile i prekrile svu ovu planinu, otisni se tamo ali tamo s sijevanjem i s velikom jekom i s lomljavom strašnijeh gromovah; sto putah sam ovđena sjedio i grija se mirno sprama sunca, a pod sobom munje i gromove gleda, sluša đeno cijepaju; gleda jekom grada stravičnoga đe s’ poda mnom jalove oblaci, al’ ovoga čuda jošt ne viđeh! Vidite li, ako boga znate, koliko je mora i primorja, ravne Bosne i Hercegovine, Arbanije upravo do mora, koliko je naše Gore Crne, sve je oblak pritiska jednako, svud se čuje jeka i grmljava, svud ispod nas munje sijevaju, a nas jedne samo sunce grije. I dosta je dobro primarilo ka je ovo brdo vazda hladno.
Obrad
Viđeste li čudo i znamenje ka se dvije munje prekrstiše? Jedna sinu od Koma k Lovćenu, druga sinu od Skadra k Ostrogu, krst od ognja živa napraviše. Oh, divan li bješe pogledati! U svijet ga jošt nije takvoga ni ko čuo niti ko vidio. Pomoz, Bože, jadnijem Srbima, i ovo je neko znamenije!
Vuk Raslapčević
Na što mjeriš džeferdarom, Draško?
Vojvoda Draško
Hoćah ubit jednu kukavicu, a ža mi je fišek oštetiti.
Vuk Raslapčević
Nemoj Draško, tako ti života! Ne valja se biti kukavica… Ali ne znaš, rđa te ne bila, da su one šćeri Lazareve?
Stade velika graja navrh Crkvine, na sjevernoj strani više jezera.
Serdar Vukota
Što grajete, koji su vi jadi, a evo ste gori nego đeca!
Vukota Mrvaljević
Doleće ni jato jarebicah, i svakoju živu uhvatismo. Stoga graja stade među nama.
Svi iz grla poviču:
Puštite ih, amanat vi boži, jere ih je nevolja nagnala, a ne biste nijednu hvatali. Utekle su k vama da uteku, a nijesu da ih pokoljete.
| |
| | | Breza
Seks : Datum upisa : 04.12.2010 Raspoloženje : Čaša je uvijek do pola puna ...
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Sub Dec 18, 2010 7:25 am | |
| Luča Mikrokozma
Posvećeno G.S.Milutinoviću (Na Cetinju 1. maja 1845) (Na Cetinju 1. maja 1845) Da, svagda mi dragi nastavniče, srpski pjevče nebom osijani, zadatak je sm’ješni ljudska sudba, ljudski život snovidjenje strašno! Čovjek izgnat za vrata čudestvah, on sam sobom čudo sočinjava; čovjek bačen na burnu brežinu tajnom rukom smjeloga slučaja, siromašan, bez nadziratelja, pod vlijanjem tajnoga promisla, on se sjeća prve svoje slave, on snijeva presretnje blaženstvo; al’ njegovi snovi i sjećanja kriju mu se jako od pogleda, bježe hitro u mračnim vrstama u ljetopis opširni vječnosti; samo što mu tamnijem prolaskom trag žalosti na dušu ostave, te se trza badava iz lanca, da za sobom pronikne mračnosti.
Čovjek bačen pod oblačnu sferu - prima l’ ovdje oba začatija? Je l’ mu ovdje dvostruka kolevka? Je l’ mu zemlja tvorcem određena za nakazu kakvu tainstvenu, al’ nagradu burnu i vremenu, al’ rasadnik duhovnog blaženstva? Ah, ovo je najviša taina i duhovne najstrašnije bure - ovoga su u grobu ključevi.
Koliko sam i koliko putah, dubokijem zauzet mislima u cvijetno lono prirodino, hraneći se pitatelnim sokom iz nje sise gole i prelesne, mater štedru zapitiva smjelo rad česa je tvorac satvorio: radi l’ đece svoje mnogobrojne? ali đecu za nje udovoljstva? al’ oboje jedno rad drugoga?
No vremena pitatelnica mi, okićena cvijetnim vremenom, okrunjena sunčanim zrakama, ali vlase cvijetne pletući, bisernom ih rosom nasipljući pri igranju svjetlokosih zv’jezdah, - da dičnija na jutro izide pred očima svoga vladaoca - na sva moja žarka ljubopitstva smijehom mi odgovara njenim.
Koliko sam i koliko putah svod plavetni neba sveštenoga, brilijantnim zasijat sjemenom, zaklinjao dušom zapaljenom da mi svetu otkrije tainu: ali ga je tvorac ukrasio, veliku mu knjigu otvorio, da tvar slavi tvorca i blaženstvo al’ da čovjek na nje listu čita ništavilo prekomjerno svoje?
S vnimanjem sam zemaljske mudrace voprošava o sudbi čovjeka, o zvaniju njegovom pred Bogom; no njihove različne dokaze nepostojnost koleba užasna: sve njih misli najedno sabrane drugo ništa ne predstavljaju mi do kroz mrake žedno tumaranje, do nijemog jednog narječenija, do pogleda s mrakom ugašena.
Snom je čovjek uspavan teškijem, u kom vidi strašna prividjenja, i jedva se opred’jelit može da mu biće u njima ne spada. On pomisli da je neke pute od sna ovog osvobodio se; ah, njegove prevarne nadežde: on je tada sebe utopio u sna carstvo tvrđe i mračnije i na pozor strašni snovidjenja!
Hitrost mu je i lukavstvo dato samo teke da je člen dostojni na zemaljski sajam nesmisleni; volje mu je osnov položena na krilima nepostojanosti; želja mu je strastih užasnijeh pobuditelj, rukovođa sl’jepi; zloća, zavist, adsko nasljedije, ovo čojka niže skota stavlja, - um ga, opet, s besmrtnima ravni!
U vremenom i burnom žilištu čovjeku je sreća nepoznata - prava sreća, za kom vječno trči; on joj ne zna mjere ni granice: što se više k vrhu slave penje, to je viši sreće neprijatelj. Naša zemlja, mati milionah, sina jednog ne mož’ vjenčat srećom: samovlacem kad postane njenim, tad nazdravi čašom Herkulovom.
Naše žizni proljeće je kratko, znojno ljeto za njime sljeduje, smutna jesen i ledena zima; dan za danom vjenčaje se tokom, svaki našom ponaosob mukom: nema dana koji mi želimo, nit’ blaženstva za kojim čeznemo. Ko će vjetar ludi zauzdati? ko l’ pučini zabranit kipjeti? ko l’ granicu želji naznačiti?
U čojka je jedan hram vozdvignut, zla obitelj tuge i žalosti; svaki smrtni na zemlji rođeni ovom mračnom obitelju vlada pod koje se svodom otrovnijem mučenija vremena gnjijezde. Ovo grko nasljedije ljudsko čovjek čojku, čovjek sebi dava, najsretnji ga iz ništa stvaraju radi smrtne tužne armonije.
Čovjek organ dosta slabi ima da izrazi svoje čuvstvovanje, zato znake različite dava, različita tjelodviženija, umna čuvstva da objelodani; no svi naši slabi izgovori i sva naša slaba čuvstvovanja, spram onoga što bi šćeli kazat, nijemo su spletno narječije i klapnjanje duše pogrebene.
S točke svake pogledaj čovjeka, kako hoćeš sudi o čovjeku - tajna čojku čovjek je najviša. Tvar je tvorca čovjek izabrana! Ako istok sunce sv’jetlo rađa, ako biće vri u luče sjajne, ako zemlja priviđenje nije, duša ljudska jeste besamrtna, mi smo iskra u smrtnu prašinu, mi smo luča tamom obuzeta.
O svevišnji tvorče nepostižni! U čovjeka iskra bespredjelnog uma tvoga ogleda se sv’jetla, ka svod jedan od tvoje palate što s’ ogleda u pučinu našu; dan ti svjetlost krune pokazuje, noć porfire tvoje tainstvene, neponjatna čudestva divotah; tvar ti slaba djela ne postiže, samo što se tobom voshićava.
Pitagore i ti Epikure, zli tirjani duše besamrtne, mračan li vas oblak pokrijeva i sve vaše posljedovatelje! Vi ste ljudsko ime unizili i zvanije pred Bogom čovjeka jednačeć ga sa beslovesnošću, nebu grabeć iskru božestvenu, s kojega je skočila ognjišta, u skotsko je seleći mrtvilo.
Budalama kad bi vjerovali, poete su pokoljenje ludo. Našu sferu da noć ne polazi, bi l’ ovako lice neba sjalo? Bez ostrijeh zubah ledne zime, bi l’ toplote blagost poznavali? Bez budalah tupoga pogleda, bi l’ umovi mogli blistat sv’jetli? Svemogućstvo svetom tajnom šapti samo duši plamena poete.
Sve divote neba i nebesah, sve što cvjeta lučem sveštenijem, mirovi li al’ umovi bili, sve prelesti smrtne i besmrtne - što je skupa ovo svekoliko do opštega oca poezija? Zvanije je svešteno poete, glas je njegov neba vlijanije, luča sv’jetla rukovoditelj mu, dijalekt mu veličestvo tvorca.
Divni pjevče srpske narodnosti, bič si sudbe veće ispitao, - svijet želji ne zna ugoditi. Sudba ti je i moja poznata; mislim, nejma podobne na zemlji: do vratah sam iznika tartara, ad na mene sa prokletstvom riče, sva mu gledam gadna pozorišta; al’ na sudbu vikati ne smijem - nadežda mi voljom tvorca blista!
Ja od tebe jošte mnogo ištem: da postaviš u plamteće vrste, pred očima Srpstva i Slavjanstva, Obilića, Đorđa i Dušana, i jošt koga srpskoga heroja; da progrmiš hulom strahovitom na Vujicu, Vuka, Vukašina, bogomrske Srpstva otpadnike - zloća njima mrači ime Srba, tartar im je nakaza malena!
Poslednji izmenio Breza dana Sub Dec 18, 2010 7:27 am, izmenjeno ukupno 1 puta | |
| | | Breza
Seks : Datum upisa : 04.12.2010 Raspoloženje : Čaša je uvijek do pola puna ...
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Sub Dec 18, 2010 7:26 am | |
| Luča mikrokozma I
Teško li se u polet puštati na lađici krilah raspetijeh, bez kormila i bez rukovođe, u beskrajni okean vozdušni, đe su sunca samo kaplje sv’jetle, a mirovi jedva vidne iskre; đe užasne bure gospodstvuju, oka smrtnu otvorit ne daju, već ga gone u mračno žilište, Bog zna kakvom sudbom naznačeno. Pravdo, rukom tvorca osveštana, ti koje je ime svuda sveto do granice zrakah svijetlijeh, zaštiti me štitom mogućijem od olujah korabljekrušnijeh! Evo žertva s oltara čistoga! Ne dadu joj pravo k nebu ići, na koga je slavu sažežena. Poklonika viđi siromaha kako plovi morem k svetilištu:
gotovo je smrznut pobožnošću, nosi zavjet na oltar višnjega; na nj se bure s jarošću puštaju, ćeraju ga tamo i ovamo, mučeći ga stravom pogibije, dok ga bace u bezdnu kipeću. Bog ubio tu besputnu silu koja tvoje popire zakone, koja puni mrakom i užasom naš orizont i našu sudbinu!
U noć, strašnom burom razječanu, sinu meni zraka pred očima i glas začuh kano glas angela: “Ja sam duše tvoje pomračene zraka sjajna ognja besmrtnoga: mnom se sjećaš šta si izgubio; badava ti vatreni poete satvaraju i kliču boginje: ja jedina mrake pronicavam i dopirem na nebesna vrata.”
Poj mi dakle, besamrtna tvari, strašno tvoje s neba padenije i vremeno tvoje zatočenje u judoli tuge i žalosti! Kakva te je sila nečestiva da sagr’ješiš Bogu prevlastila, da vječnoga popireš zakone? Što je jarost besmrtnoga tvorca na zlo tvoje toliko ražeglo? Pričaj meni tužnu tvoju sudbu!
Ah, strašnoga tvoga padenija! Ah, užasa što smrtne postiže! Tužnoga smo mučenija žertva rad pogubnog toga prestuplenja. Zaborave san te obuzeo, ti si prvo blaženo bitije i istočnik besamrtne sreće, rajska polja, vječito blaženstvo, životvorni pogled stvoritelja zaboravi nesrećnoj predala.
Istrgni se, iskro božestvena, iz naručja mračne vladalice, podigni se na svijetla krila, raspali se plamom besmrtnosti, skini mene sa očih mojijeh neprozračnu smrtnosti zavjesu, tupe moje otrgni poglede od meteža ovog ništožnoga, uvedi ih u polja blažena, u tvorenjem osveštanom hramu,
- da opširnu vidim kolijevku u kojoj se vječnost odnjihala, iz koje je u krila udrila, u beskrajni prostor ulećela, od svačijeh skrila se pogleda do jednoga koji sve proniče, - u opširno svetilište bića, đe s’ rađaju sunca i mirovi, đe vjenčano biće s začatijem, đe se dusi besmrtnošću krste.
Povedi me u nebesna polja, da pogledam blaženo žilište đe si i ti nikla i živila sljedujući stopam arhangela na besmrtnim i svijetlim krilma pod znamenjma slavom razvijanim, svetom slavom nebesne blagosti, kako što mu i sada sljeduješ po blatnojzi i mračnoj judoli u okovu mrtve tjelesine.
“Ja sam tvoja iskra besamrtna, - reče meni svijetla ideja - vodiću te k vječnome ognjištu od kojeg sam i ja izlećela; već tegotni okov fizičeski zbaci s sebe, osvobodi ga se, pod tuđijem ne stenji bremenom; on je stručak slabi i nejaki, za mah smrtna samo iznikao, on je ručak gada puzećega.”
To izusti, reče: “Sljeduj za mnom!” Odvede me u carstvo svjetovah. Kako kaplja rose sa cvijeta ili zrnce leda prozračnoga pri pogledu svijetloga sunca što u nebo dignu slabe zrake, i ja, plamteć veličestvom neba, podobno sam njima uradio: nekakvo me svojstvo diglo tamo, nekakav me sveti magnet tegli.
Evo slabe i malene iskre među sunca plamteće svjetove što bogatstvom lučah besmrtnijeh potapaju prostor i mirove! Da, iskra je svjetlost porodila, okean su kaplje sastavile; sveti tvorac veličestvom sjaje u iskrama kako u suncama, u smrtnima ka u božestvama - sve mu skupa svemoguće slavi!
Šest nebesah kolovitnih pređem, šest mlečnijeh preletim putovah, velju sferu igrajućih šarah, koji vječno svijetla dviženja u pravilnim kolim’ izvršuju koja im je ruka svemoguća načertala presvetom mudrošću. Ah, ti tajno, Bogu tek izvjesna - sastav ove presilne mašine koja kreće bezbrojne mirove!
Pet nebesah nepodvižnih pređem sljedujući zračici ideje, beskonečno vidim ovdje carstvo veličestva, postojanstva mirah! Prostor im je širi rastojanja neg’ podvižnim mnogo svjetovima; al’ se vide zrakom oblačeni, kako morski veliki ostrovi kad ih zima snijegom obuče, te ih plovac iz daljine gleda.
Ustav polet, iskro božestvena, krug smo davno prešli vozmožnosti: nebesne su prešiljaste zrake, mogu vredit smrtnome pogledu; nebesni je prostor beskonečan, voobraza sila delikatna. Kći nebesna usliša mi molbu, i na desno krug poleta savi put jednoga mira velikoga: na sv’jetlom mu bregu počinemo.
Svjetlošću mi vid očih poražen, veličestvom njegovijem čuvstva, te ja padnem na brijeg kristalni i zatvorim oči sa rukama; ne smijem ih otvorit nikako. Čujem glase besmrtne muzike i nebesnu njenu armoniju koja sladost blagodatnu lije; glas njen moju dušu zabunjenu božestvenim streca elektrizmom.
Dok me neko za ruku dohvati i pozva me prijatnijem glasom: “Dig se, tvari opšteg stvoritelja, te ti hitre naslađuj poglede u predivna stvorenija Božja; pred velikim pretprijatijama nek se krije ime opasnosti; svi svjetovi bez očih su mračni.” Obodri me sin besmrtni neba i spravi me na breg nepoznati.
Ljubopitstvo duhe besamrtne srojilo je oko mene krugom, al’ pogledi blagi i pronicni jednoga se s mene ne micahu, u njim’ sjaše sveta simpatija. “O blaženi sine prevječnoga, - ja mu rekoh umilnijem glasom - što te moja sudba zanimava te ti znake božestveno lice živom brigom za me izražava?”
“Visoka me volja naznačila za angela tvoga hranitelja: od dužnosti svete ne odstupam, kolik’ zraka od sv’jetloga sunca; ti kako si krug zemni prešao, usku sferu bezumnog meteža, ja sam tebe paziti počeo, kroz gomile proveo gromovah, kojima je vaše podnebije vazda teško i pretovareno.
Bi li smjela zabunjena duša pretrć okov smrtne tjelesine bez sveštene volje stvoritelja, po prostoru lećet nebesnome, tražit prvo, blaženo žilište, tražit sudbu svoga padenija? Sve što blatnoj zemlji prinadleži, to o nebu ponjatija nema; duhovni je život na nebesi, materije – u carstvu gnjilosti.
Sva besmrtna vide namjerenja, tražiš uzrok tvoga padenija. Svud ću tebe kud hoćeš voditi; ja žalosnu vašu znadem sudbu.” “Ah, božestvo tvorcem naznačeno! zar toliko mogućega tvorca naša mračna zanimava sudba da atomu jednom mislećemu da božestvo takvoga kačestva, da g’ u polja vodi mirodržna?”
“Hajde za mnom po zračnom brijegu postojanstvom okrunjena mira, te obodri uhiljenu dušu, veličestvom neba raznesenu!” Povede me sretnji duh nebesni, kako majka ustrašena sinka što ga vodi nježno milujući dok ga sebi vrati i utješi; na brežuljak jedan od topaza izidemo i na njem sjedemo.
“Eto nebo kud ćemo lećeti! - kaza mi ga sa sniježnom rukom i blagosti punijem pogledom - Na nj je prestol mirosijatelja te u svjetlost biće okupao.” Jošt Bog nek zna što mi angel priča, no ja pogled put neba ispravih i zanešen ne čujah angela, već trepetom sv’jet svjetovah gledah, i slatka me nemoć obuzela.
Sva ti ovde ginu ponjatija, voobrazi sami sebe gone i gube se u neizvjesnosti! Od svijeta na kom mi sjeđasmo do nebesa prestolodržnoga rastojanje preužasno bješe - stoput više Zemlje od Urana; sav nebosklon što mogah viđeti mir mirovah bješe napunio sa svojijem svijetlijem šarom.
Iz njega se luče besamrtne na sve strane r’jekama sipahu. Ko kad tvorac mogućijem slovom našu zemlju u vjetar razvije i u trenuć zemni okeani kad se prospu srebrnim strujama u propasti bezdne mrakovite - tako teku izobilno luče sa dobrotom svojom besamrtnom u prostore opširnoga bića.
Kroz valove nebesne svjetlosti mirijade lećahu kometah sa naglošću svojom prekomjernom na sve strane tamo i ovamo: neke k nebu, a neke od neba, kako ono trudoljubne pčele kad im ruka blagodatna tvorca sa štedrošću prospe manu slatku, te uzavru tamo i ovamo na vjenčano sa tišinom jutro.
“Hranitelju, prevječnoga sine, šta šarići oni mali znače u plamenom ovom podnebiju te se dižu, spuštaju pravilno, tmasti niču k nebu sveštenome, a sv’jetli se k nizu spuštavaju?” Božestveni na me vzor okrenu, vjenčan vječnom krasotom mladosti; lik bi divni njegov pomračio sva prelesna rađanja Avrore.
“Oni šari što se k nebu dižu, te se vide u svijetloj sferi kako lopte tmaste i bezračne, to su sunca, voždi sozvjezdijah: izbježaju iz mračnoga njedra po sveštenoj volji mirodavca; na nebesna četir’ kraja idu da se krste u besmrtnu svjetlost, okrunjeni svjetlošću vječitom, na vječno se carovanje vrću.”
Povede me malo ponaprijed. “Gledaj – kaže – na lijevu stranu, te šar vidi onaj pogolemi te pružaje crnokrake luče. On jedini u prostoru sv’jetlom u crnu je oblačen porfiru; zla svakoga najljuće krajnosti pod jednom su u nj krunom sabrane; on katedru mračnu sočinjava pozorišta svakog užasnoga!
Ad se zove, car mu je Satana, mračna duša, neba nenavisnik; zlo je njemu jedina utjeha, on se sa zlom vječno obručio; zlu je žertvu prinio veliku, šesti dio nebesnog voinstva: lišio ih blaženstva svetoga, u mračno ih carstvo povukao na bez konca mučenija strašna. Znaćeš i vam’ što je uradio!”
Kako more iza strašne bure, prisustvijem duha ostavljeno, umoreno silnijem napregom preskačući prirodnu granicu, utruđeno istegne se leći u pješčanu svoju kolijevku, tako isto moja slaba duša zanešena tvorca čudesima za granice voobraženija, u duboko padne uninije;
krilatoga lišena mečtanja, mračne joj se otvore propasti, sa užasom da je gladne proždru; uplašena strašnijem viđenjem, ustrepeta ka sveštena ptica poćerata smrtnijem kricima narušnika mira vozdušnoga; na kraj bješe došla padenija, no hranitelj krilah sniježnijeh sveštenim je magnetizmom spase.
“Sini – kaže – ognjem stvoritelja! Ti si iskra za nebo stvorena, besmertnijem Bogom pomazana. Šta te k ljudskoj vuče kolijevci, đe kukanje i plač okrunjeno, đe vjenčana glupost sa tirjanstvom, đe se samo rad nesreće ljudske bogotvori Cezar s Aleksandrom, đe prelesti smrtne svekolike teke licem iz glibine vire?”
Povratim se i otvorim oči, hranitelju besmrtnome rečem: “Duh nijedan opšteg stvoritelja bez sile se ne bi soglasio jaram nosit smrtnoga okova; ko bi igda s dobre volje htio bezumnoga poželjet meteža, đe zlo gnusno svagda toržestvuje, đe svak zname od razdora nosi, đe gnjiloća duše kamenuje?
Sudba naša otrova je čaša; vječne sudbe sveti su zakoni, c’jela bića njima su pokorna. Vidi čovjek svoje zatočenje, pomalo se prve slave sjeća i poleti nebu kako munja; al’ ga smrtni lanac zausteže dokle ročno odstoji sužanstvo. Stoga smrtni najsjajni poete s vratah neba u propast padaju.”
| |
| | | Breza
Seks : Datum upisa : 04.12.2010 Raspoloženje : Čaša je uvijek do pola puna ...
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš Sub Dec 18, 2010 7:29 am | |
| Svobodijade
-pjesma prva
O visoka neba kćeri, kojom vječnost vidi čovjek, koja uv’jek svezu hraniš među malim čojka umom i visokim neba duhom, raspusti mi krila umna da s’ u ove stihe moje vidi dara višnjeg sila, veličastvo duše tvoje. Daj mi pjevat slavna djela otačastva braniteljah, njih junaštva kazat falna od nestanja srpskog carstva, koji krvcu kako vodu vječno liše, i sad liju, za obranu i svobodu neprestano boje biju; koji roda slavu bojnu sačuvaše i digoše ispod nogah varvarskijeh hukom sjajna oružija. Otkud svjetlost istjecaše i uma se Feb rađaše, đe u hrame proročestva sin božestva sv’jetu side, otkud izvre r’jeka čista učenija mirnog Hrista - tu se sada rađa mrska zla, gluposti svakog građa. Azija je, ljudstva mati, sad robinja glupog Turstva. Mračna glupost azijatska na tri sv’jeta polovine rasprostrani mračno carstvo tavne noći i Ereba. Njena mračnost vojevaše protiv ljudskog prosvještenja, kako mračni oblak gusti kad ga Eol zajmi hitri iz njedarah okeana dok njim zatmi bistre luče koje sjaju i siplju se na svjetove neizbrojne iz sjajnoga krugla vjenca koji čelo gordo kiti vozdušnoga svjetovlaca. Šta slijepi, krvožedni privrženci alkorana staše pitat nenavišću svoja zvjerska srca, duše protiv srpske vlade carstva, tad viteštvom sjajućega, dok kosovski bojak znatni razdriješi groznu sudbu, i Vidovdan danak strašni, s dvije glave krunu diže - sa Lazara i Murata. Klonu slabi pred silnijim, iznemokša mišca Srba u Kosovu carstvo dade, i potoci krvlju tečni ponesoše sjajnu krunu sa Lazara, srpskog cara, na sultana Bajazita. Srpska sila i država na Kosovu tad pogibe, ali slava i viteštvo u c’jelom se vidu kaza. A svjedok je toga pravi Obilića mač krvavi, koji caru Amuratu dade smrti gorku čašu u Kosovu polju ispit, jer viteza obesmrća slavna smrca i grobnica ka s dobiću slavan život. Po kosovskom plačnom boju sinovi se Turkistana po državi padšoj Srba razasuše, umnožiše, i tiranska svoja srca krvlju srpskom napojiše ka bijesni nenasitni gorski vuci i tigrovi kad u mirno stado uđu koje nema svog pastira, već smeteno i bezglavno po gorama oblijeće i postaje žertva sama nenasitnog srca zvjerskog. Ime Srba svud potonu, i svijeću Srpstva sjajnu b’jesni vihor azijatski tad ugasi pred svijetom. Junaci se poskitaše, isturči se sva gospoda; narod hrabri poče nosit jaram teški gnusna ropstva. I ti, muzo, tvoje žice u plač sada preokreni, viđ potomke Slavjanove i vojnike Dušanove đe na vratu nose teški i pogani jaram ropstva. Obiliću i Toplica, Kosančiću, Jugovići, srećni li ste, vitezovi, jer u boju kosovskome svikolici pogiboste za obranu otačastva, da očima ne gledate narod srpski podjarmeni đe uzdiše i đe plače, a u plaču vas klikuje da g’ puštite, odrešite iz sinxira nesnosnoga, u koji ga Osman sveza. Kako grozne vojevode, azijatski vladatelji, tirjanskome svome skiptru saviš’ srpsku pob’jeđenu i nikome nepriklonu hrabru glavu i vitešku, odma stali vojske dizat, mačem, ognjem svijet trebit, i narode zemne mnoge beščovječnoj svojoj vladi potčinjati, pokorati. Svud idući krv lijahu, narod ljudski istrebljaše; sve im žertva bješe sama beščovječnog slavoljubja. No njiova bujnost luda i slijepo zavladanje poče Srbu um rastvarat i od sna ga teškog budit; staše oci, tužne majke svojoj đeci kazivati ka su pređe njini preci u svobodi uživali, kako l’ sada oni žive pod nesnosnom ropstva sjenkom protivnoga alkorana. Savjet majke, oca – d’jete ka prirodno k sebe prima; đe god vitez osobiti po kosovskom tužnom boju od Srpkinje porodi se kojeg Turstvo ne ugrabi, svaki kuću, oca, majku - sve ostavi pa pobježe u savito krvlju gnjezdo, đe svobode iskra sjaše. Poče duhom Nemezise protiv Turstva svaki disat, i za vjeru,otačestvo svoju krvcu prolivati, pa Danila po hrabrosti sebi voždom izabraše. Kako Srbi opaziše da Danilo s Gorom Crnom izgna Turke i pos’ječe iz oblasti Gore Crne, odma staše dolećivat na glas mili od svobode kako hitri sokolići kad ih zivne car svjetlosti i teški im sinxir slomi u koji ih noćca veže. Pa počeše četovati, boje s Turcma česte biti; Bosne ravne, Albanije i glasite Hercegovske - zulumćare, gnusne Turke, koji raji dodijahu, svud bijahu i ćerahu. Staše srpski mači ostri okov ropstva prekidati, i xeferdan s hučnim glasom glas svobode kaživati; sta mramorje često nicat iz prosute krvi Turstva, i u mnoga srpska srca stade teška i žalosna rana data na Kosovu zarastati, preboljati. Šta li Ahmet, sultan gordi, kad razumje, poče zborit u divanu bezbožnome, đeno Vulkan gnusna Turstva kuje svagda otrovite i plamene strele, mače, s kojijema pravo ljudstvo s lica zemlje istrebljaju i nevinu krv mu liju? “Šta l’ to, reče, oće biti? Zar se mrtva smije raja živa kazat u mom carstvu, koju mi je mač prađeda na Kosovu s krvlju teškom pokorio i dobio? Zar ne pamti niska raja da se carskom skupom krvlju nje svoboda ugasila? Zar se ona digla biti s sinom neba, bratom sunca i svečevom vsemogućom sabljom, rukom i mišicom, teno koje ostru maču i božestva besamrtna svoja carstva ustupaju, od koje se straha tresu mračna mora, krute gore? Onome l’ se ta protivi što iz ruke Jupitera uze strašni tresk gromovah, što iz ruke groznu Marsu uze košve, štit i sablju, kojega se krjepkoj volji Posidona strašno carstvo pokorilo i predalo, pred kojim je otačastvo Aleksandra i Likurga povaljeno u prah palo, koja se je slavom branom potomakah Egiptovih okrunila i podigla, kojojzi je hrabrost svoju ustupila i predala hitra Persa na boj ruke?” Jarost ljuta satrapova, koju njemu mučiteljsko, zvjersko čelo kaževaše spram ponikše iskre Srpstva u strah ropski divan vrže. No tad vladac Dardanelah sve na stranu misli turi i umekša ljutost srca; poče odma zlo umišljat i ognjene strele kovat da svobode s njima gnjezdo, kojeno je savijeno u aždaje sedmoglave strašnim ustma i žvalama, sžeže, spali i zadavi. Pošto sovjet beščovječni u divanu utvrdio, tad dozivlje serašćera, Ahmet-pašu vojskovođu, pa mu gordim poče glasom car Ahmete govoriti: “Ahmet-pašo, vjerna slugo, već mi tužbe dojadiše; često mene dolijeću s krvlju ljudskom napisate tanke knjige sa krajine, koja se je od poskora u mom carstvu zametnula. Moja raja, Gora Crna, skoro mi se odmetnula, i s Turcima kavgu ljutu zametnula, krv prolila. Jošt znaj, slugo, prošlog goda, kad hrabrosti našoj pravoj pobjeditelj Šveda Karla prutska polja sva ustupi, onda mu je Gora Crna, po navjetu Moskve cara, moje zemlje poharala i palanke popalila. Tadar su mi tri vezira od nje boja proplakali. Treba iskru tu pogasit! - Ako li se ne ugasi, s ugleda se njena može neugasni plamen hitri razasuti, raspaliti, i opalit naša krila naširoko raspuštena. No me slušaj, vjerna slugo, serašćera ime nosi, pripaš’ mača krvobojna koji ti je moja ruka za pobjede česte dala; razvi barjak osmanizma, a kojega pogled, sjenka pobjeđava soprotivne; skupi vojsku na boj hitru, od koje se podnebeski prostor trese, ubojava; nepobjednu silu kreni, spršti raju nepokornu! Sve ratnike isijeci koji su se usudili dići slabu svoju ruku na svečeva prapotomka, pravog neba nasljednika, kojino je posredstvenik među nebom i svijetom, i kojega sablja brani Selenino plavo carstvo. Muško ludo i sve žensko doved’ robjem u Stambolu; Dardanelah izbe mračne i željezne tvrde veze bez robja su ostanule. To je sveta volja sveca da se raje nepokorne svi sinxiri i sve izbe za gnjev njegov sad napune.” Ahmet primi zapovijed, pa Beloni turskoj kaza da mu kola brzotečna sprema brže i pripravlja, u njih s krilma konje spreže da naredno sjest mu bude u vojena lučna kola. On polkove diže hrabre, janičare ubojite i spahije glasovite, četrdeset uprav brojem što hiljadah sobom uze. U Belone gromonosna sjede kola i kočije, pa bezbožnu krenu silu da zaguši glas svobode, ime Srpstva da u teški tada sinxir vječno sveže. No đe bodrost rješitelna, koja smrti ime gorko čut ne oće ni poznati, kamol’ ga se ubojati, - tu se muka održati, a kamoli nadvladati; đe za vjeru i svobodu narodu se slavno čini umrijeti, krv proliti, tu je ovu iskru živu, kojuno je opšta mati u sva ljudska srca dala, nemoguće utuliti. Glas dopade ratoborce jere na njih sila turska razjarena hitro ide. Kada oni razumješe kakav njima mrski sinxir kuje Stambol nenasiti, šta l’ nenavist podla turska misli od njih da poradi (Crnogorca oko bistro viđe tursko namjerenje, iako ga turska laža pod zavjesom svojom slabom pokrivaše i tajaše), odma hitro iskup hrabri na Cetinje iskupiše, te vijeće za sve grade kako će se tužni branit od stambolska ljuta zmaja. Sluša Danil, vožd im hrabri, na bojni se mač nagnuo, pa im hrabrim glasom poče ove r’ječi govoriti: “Slušajte me, vitezovi, otkako nam azijatska na grabežu hitra ruka s bezakonom silom uze naše carstvo i državu, otad srpsko hrabro pleme na seb’ jaram ropstva uze, otad slava i viteštvo u mraku se srpsko sakri, svetinje ti otad naše, i crkvene i narodnje, azijatska noga zgazi. Vitezove naše hrabre, đe gođe se koji javi, svakojega privedoše na nevini oltar žertve jarosnoga i ljutoga ostra mača osmanskoga. Sinxiri su azijatski puni srpskog tužnog robja. Nenasita beščovječnost čula sada, razumjela đe iz krvi naše jadne svobodnijem duhom Srpstva iza jarma nesnosnoga odahnusmo, pofatismo; pa je stoga mnogu vojsku na nas digla da nas zgnjavi i svobode sv’jeću našu da vječnijem mrakom skrije, da nas redom vitezove sve jarosnu maču preda, naše drugo plačno robje da sinxirom ljutim vežu i na svake muke muče. Slušajte me, Crnogorci, ja sam pastir vaš crkovni, al’ nepravda Turstva gnusna prignala me mač nositi, s njim svobodu otačestva do posljednje kapi krvi od turskoga jarma branit. Je l’ nam, braćo, poštenije sa mačevma u rukama na megdanu smrt dobiti nego ženski, nevaljatno, u krvničke ruke pasti, da nas skvrni Turci muče a potomci Srpstva bruče? Istina je da je mnogo u Turčina silne vojske, al’ se slava s mnoštvom bojna na megdanu ne dobiva, već sa slogom i pregloćom junaštva se v’jenci grabe. Što je više turske vojske, to je naša viša slava; jer, ako je dobijemo, s tijem ćemo besamrtnu i vječitu slavu dobit; ako l’ ona nas dobije, mi svi od nje na megdanu izginemo, krv prospemo, - opet njojzi slave nema što sa mnoštvom manje dobi, nego ćemo slave v’jence mi ponesti u grob sobom.” Onda hrabre vojevode i vojnici svi poviču: “Čuj, vladiko, i naš vožde, svi mi hrabrost tvoju znamo i nenavist protiv ropstva, tvoje mišce hrabrost tvrda savi gnjezdo od svobode u aždaje ljuta žvala. Mi gotovi svi stojimo đe nam rečeš krv proliti; za svobodu otačastva, svi volimo poginuti no nje ime izgubiti.” Tada Danil, sve vojvode i ostali svi vojnici daše žertvu neporočnu od čistoga srca k nebu, pa se hrabra vojska diže, pet hiljada vitezova, sve družine Leonida, - ili svoje otačestvo od aždaje nenasite odbraniti, sačuvati, il’ posljednju kaplju krvi na oltar mu žertve dati. Kad okrenu hrabra vojska, razviše se ratni znaci; svobode se ljupke gnjezdo u tri puta sve potrese: uboja se zar sinovma da mu sjajno ime svoje na megdanu ne izgube. Glas se vilah u oblake već mnogima pričujaše đe dobića pjesne poju. Svaki vitez na boj hiti ka da svaki proziraše da će slavu besamrtnu u njem steći i dobiti. Džeferdara bistra huka, glas pjesamah Skenderbega i Srpkinje podbunjaše da s vitezma na boj idu otačestva svobod branit. Dođe vojska utruđena među brda dva visoka, među Vranjom i Pržnikom, na istočnik bistrotečni od Vlahinje znatne vode, đe se vile planinkinje po tri puta na god kupe, te vitezma Gore Crne pletu vjence neuvehle, te ih otlen nose hitre da hram vječni besmrtija s njima kite i ponose. Ahmet silni svojoj vojsci bješe ovo divno mjesto izabrao, obrekao da na njemu oko silni metne Turcma i postavi, pak otolen da razredi na četvoro silnu vojsku, da s njom zgazi i istrebi mladoliko no glasito začetije hrabra Srpstva. Vješta bojma, crnogorska tek što bješe hrabra vojska malo trudna odahnula i od sna se rastreznila; tek veseli majski pjevci bjehu jasnost svoga glasa po gorama raspustili, i pojahu pjesme dične za pobjedu sjajna Feba nad Ereba tavnom vladom, koju brzo predviđahu; tek vjesnica b’jela dana bješe svoja bistra krila iz istočne mračne sveze istrgnula, raširila, i za zlatne gorde vlase potezaše i tegljaše Uranova svjetilnika, a gromovi b’jesna Turstva u stanove strašne vojske zagrmješe, zaječaše, i planina jedna drugoj njih glasove predavaše. Jek gromovah Crnogorcma kaza uprav da se kreće na pobjedu turska vojska. Vitez Danil tada bješe i sve hrabre vojskovođe kod bistroga istočnika, te molitve nebovlacu sa suzama pošiljahu da im vojsci bude maloj on vječiti predvoditelj. Pa kad dužnost čojka k nebu sovršiše, otpraviše, onda mudri savjet čine kako će se na busije razrediti i pokriti i koje će vojskovođe pred vojnicma postaviti. Za sve divni mudri vijeć poglavice učinile; na tri mjesta hrabru vojsku na busije postaviše: jednu sobom uze Danil, s njom zapade na drum tvrdi, kudijen će turska vojska sa svom silom udariti; drugoj vožda znatna dade, Mićunović silna Vuka, kojega se mača Turci ka ognjena groma boje, - vitešku mu vojsku dade: “Drž ti, Vuče, ovu vojsku, s njom zapani u planinu u dno Vranje nakraj druma, skri se u list i u travu, bojak nemoj zametati dok na mene na drum turska ne udari prva vojska, a kad ona na me udri, na puščani glas ne udri dok ne čuješ klepet mača, a kad klepet mača čuješ, udri, Vuče, sa svom silom na sredinu turske vojske, nas ne izdaj na nevolji da te majke, srpska djeca dovijeka ne proklinju”; treću dade vojsku hitru Đurašković znatnu Janku: “Na ti, Janko, ovu vojsku, s njom zapadni u Pržniku, s Turcma kavgu ne počinji dokle Vuče ne udari nasred turske mnoge vojske, a kad Vuče s vojskom udri, - udri, Janko, što mož bolje, ako l’ snažno ne udrite, ja ću glavom poginuti i ostala moja vojska”. Vojskovođe vojske svoje u busije postaviše. Malo zatim istočna se otvoriše zlatna vrata i dan majski, cv’jet vremena, aljinom se b’jelom pokri. U ta doba Ahmet-paša na Ćemovskom ravnom polju u tri duga reda pruži krvožednu tursku vojsku, pa najprvom reče ići janičarskom b’jesnom polku, a za njime sustopice Skenderbega potomcima, ognjevitoj Arbaniji, a on u red zadnji osta pred gospodom međ spahije. Kad jeknuše šumni bubnji, a pisnuše glasne svirke, uzigraše turska srca, raširiše iznad vojske bojni znaci svoja krila. Bliješćahu ljudske oči kada pogled ćahu bacit na oružje plamno tursko, u kojemu car svjetlosti svoje lice ogledaše. Morao bi Rim viteški, kako što je i Grk hrabri, ovoj sili ustupiti; ali tvrdost postojana slavenskoga srca, duše ne ustupa s bojna polja dokle l’ vitez cigli teče. Glede silu strahovitu k seb’ iduću Crnogorci, od koje se gore tresu i dubrave ječe mračne; ali hrabrost Crnogorca sve na jednoj mjeri stoji. Tu ti druge misli nema, niti jezik zna što reći već al’ megdan zadobiti, ali na njem svi izginut; sa sramotom nema kuće koja će mu k sebi dati. Prođe zorna prva vojska mimo Vranje i Pržnika pravo drumom put Vlahinje, ne opazi dvije zmije koje će joj oči crne i nje srce iščupati. Dok nagazi ljuta vojska na busiju Danilovu, krvavi se boj zađede; zacilihta svaka puška, zapišćeše zmijovidni crnogorski ceferdani. Janičari silni Turci staše viti kako vuci. Janičarskim mesom druma od Vlahinje zatvoriše, al’ se bojem puščanijem po sahata s Turcma biše, pa na sablje i mačeve udriše se Crnogorci i glasiti janičari po megdanu širokome. Stade klepet ostra mača, britke sablje i paloša. Mićunović kako začu da se puška na Vlahinji čut ni jedna već ne može, no da ostra gvožđa zveče a kliktaju vitezovi, - onda s Jankom pobratimom nasred vojske turske udri. Boj se zgusnu, magla pade, prekide se turska vojska, vrela krvlju potekoše; zadnja s pašom juriš čini da prvojzi pripomože, a prva se silna smete, jer je ljute srpske zmije sa svih stranah opkoliše. Sad, visoke žitelnice Gelikona i Parnasa, živi plamen vaš uliti u moj razum i pero mi, da bar malo sv’jetu kažem ovaj danak krvolitni! - Ahmet grozni kada viđe da ne može nadvladati s mnoštvom Turstva hrabrost srpsku, poče bježat bez obzira; janičarsko pleme samo osta crnu liti krvcu jer mu bježat ne davaše Mićunović s pobratimom. Slavonosna crnogorska kada viđe hitra vojska da sa stražnjom Ahmet-paša od krvava ljuta boja stade s smrtna mjesta bitke izmicati i bježati, onda hrabrost Pelevića i odvažnost Obilića u srcima sv’jema uđe, tere ljute janičarske dvadest hiljad silne vojske na drum tvrdi zatekoše. Poče Gipnos prvi sanak iz njedarah Tanatosa od mačeva i sabaljah i paloša plamenijeh kroz obije vojske šiljat, staše padat bojnonosna od barjakah turska krila ispod nogah Crnogorca. Tu vladika Danil zbiljski od plamene janičara sablje britke ranu dobi po prsima viteškima. Vještobojni Crnogorci, vješti mjestu, zemlji svojoj, sa svih stranah pritekoše tere vojsku janičarsku u krš tvrdi tad ugnaše, pa mačeve u nožnice svoje bojne uđedoše; oko turske vojske krugom u krševe zasjedoše, pa počeše smrtonosne svoje sjajne xeferdane na bijesne janičare okretati, nji gađati. Praska stoji xeferdana, jauk silni janičara, dok Apolon bistri sakri svoje čelo ponosito u Tritona mračno carstvo. Janičarska hrabra vojska pade žertvom svakolika pred viteštvom Crnogorca. Crnogorce mračna noćca pod nijemo svoje krilo uze trudne da počinu od krvava dana toga. Posteljom im bješe slatkom nježna trava i cvijeće, a uzglavlje – janičarsko krvovidno mrtvo trupje. Ishod nježne ljubimice Oriona i Titona, prethodnice Apolona, tad spavaćoj vojsci javi krik, lajanje mesojedne nenasitne ptice i psa, koji ljuti među sobom boj činjahu, zametahu oko mrtva turska mesa. Vojska skoči odmorena ispod tanke Gipnosove vlade ljupke i osjenke, i smršene baci misli Morfejeve probirati, pa ti skupa svi vojnici oštre mače povadiše, njih vrhove smrtonosne crnoj zemlji obratiše, pak svevlacu blagodarnost staše s duše, srca šiljat zašto im je vjencenosne hrabre glave, hrabra djela s vijencima slavonosnim okitio i vjenčao. Po molitvi svi vojnici okupiše pridobiće, što je koji u boj vrući sa krvnika ugrabio; i dobiće na vojnike sve jednako pod’jeliše; a vladici i glavarma, koji vojsku predvođahu, daš’ po jednu tursku sablju za viteštvo, starješinstvo, pa s krvava bojna polja vratiše se pjevajući u svobode srpske gnjezdo noseć mnoge turske znake od pobjede i dobića. Krvavome tome mjestu đe Ahmeta gordost ljutu predobiše i zgaziše - Carev laz mu ime vječno narekoše, da se zove za spomenik strašna boja u kom turska mnoga vojska bezbrojena mrtva pade od Srbina mišce krjepke. I zvaće se tim imenom dok svobode gnjezdo traje i imena crnogorskog.
| |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Petar II Petrović Njegoš | |
| |
| | | | Petar II Petrović Njegoš | |
|
Similar topics | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| |