Irena Vrkljan

Irena Vrkljan


Irena Vrkljan pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica , rođena je 21.08.1930. godine u Beogradu.
Sa roditeljima 40-tih godina proteklog stoljeća seli u u Zagreb, gdje završava gimnaziju i diplomira na Filozofskom fakultetu
Željela je studirati slikarstvo, no diplomirala je arheologiju, jer se u to vrijeme umjetnost nije smatrala sigurnim poslom.
Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je poezijom, zbirke “Krik je samo tišina” (1954.) prva od desetak zbirki poezije; (sa Zvonimirom Golobom prevela 30 romana s njemačkog jezika,) potom “Doba prijateljstva” (1963.), te “Soba, taj strašni vrt” (1966.). Godine 1966. odlazi u Berlin te upisuje Odsjek režije na berlinskoj Akademiji za film i televiziju na kojoj diplomira 1970. godine.
Osim poezije i proze napisala je mnoštvo radijskih drama i scenarija za dokumentarne filmove, drame, a prevodila je s njemačkoga.
Do 1984. godine objavila je desetak zbirki poezije, no tek je s ispovjednom prozom “Svila, škare”, prevedenom na engleski jezik.
koja je proglašena jednom od najvećih inovacija u hrvatskoj književnosti, postala je poznata široj javnosti.,
Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, od zbirke Krik je samo tišina (1954.) do zbirke Doba prijateljstva (1963.), piše poeziju blisku nadrealističkim postulatima da bi se od zbirke Soba, taj strašni vrt (1966.) okrenula analitici egzistencije, autorefleksiji i subjektivnoj gnoseologiji.
Potom slijedi duga faza umjetničke inkubacije, obilježena unutarnjim i vanjskim egzilom – prelaskom u Berlin, u drugi jezik i kulturu.
Poetski zaokret naznačuje zbirka U koži moje sestre (1982.) s rasutim identitetom i inventurom vlastite intime kao novim i trajnim tematskim opsesijama.
Te će opsesije puni umjetnički oblik i estetski kapital dobiti u autobiografskom romanu Svila, škare (1984.) u kome se pričom o vlastitu životu i fragmentima tuđih biografija otkriva specifičan senzibilitet, topika i retorika ženskog pisma. Potraga za vlastitim identitetom, prepoznavanje sebe u tuđim biografijama, naporan proces samospoznavanja i samopotvrđivanja kroz umjetničku kreaciju, kroz pisanje shvaćeno kao terapeutsko sredstvo u oslobađanju od tereta prošlosti i u osobnoj katarzi, obilježit će romane Marina ili o biografiji (1987.), Berlinski rukopis (1988.) i Dora, ove jeseni (1991.).
S romanom Svila, škare ta djela karakteristične fragmentarne strukture čine autobiografsku tetralogiju u kojoj se dijelovi međusobno dopunjuju, objašnjavaju i bogate stalno novim podacima.

Žeđ

Nebo upija moju površinu
gladna vatra
prži razinu mojih očiju
nebo upija moju mokru kožu
sastavljenu od prozirnih struja
Moje glatko telo ranjeno školjkama
moju dubinu i miris
slanog karjolika alga
Nebo traži vlagu mojih ostrva
i vuče me bezdan u usijani pjesak lave
i razdire mi put
Sunce je nezasitan nož
zaboden u središte žeđi
u ovo more pepela
Nebo upija moje krošnje
i pali lisnato meso
mog hrasta
na rubovima zemlje
nebo proždire moje sokove
i suši med u krvotoku debla
Razdire korjenje mojih stopla
moje prste
moj mrak
Nebo je gladno među haljina ljeta
i spaljuje moj potiljak
Sunce je nezasitan nož
zaboden
u središtu žeđi
u ovu šumu pepela
Oborena kao igračka strave
ja branim ovaj prag
i okus žita
Ja se savijam do mulja
do napukle kore mog čela
ja vičem
a nebo je nezasito
ono je crno srce na vratima sunca

Godine prolaze

Među pogledima
koji su do ruba puni poruge i zime
nismo znali sačuvati
malu škrinju
s našim rukovanjem,
nismo se trazili
pokraj predmeta
što postaju zli, ubojiti i opasni
i mrze naše tijelo,
zastali smo
da beznadne
i tako sumorne slike
objesimo na zidove
što izdaju
sudbinu ove bezimene priče,
dok vrijeme ljušti naslagu uspomena
i gradi maglu,
i gradi saonice,
kada je snijeg odavno zaboravljen,
i kada lavine donose nove brodove,
a onih starih
ima već previše
da bismo na svima mogli ploviti

Ja zovem

Neka dođe velika tišina
Neka se reke udalje od obala
i telo nek napusti dubinu vlastite krvi
Jer ja više ne poznajem granicu svog krika
Ne vidim više daljinu između dva neba
ne osećam krv
U ovaj suton sastavljena od dva oblika patnje
U ovu plahost koju nose stupovi
lagani od nevinosti ljeta
U ovaj san
ja dozivam reči
nage i bez uspomena
Ja dozivam agoniju
hladniju od snjega
u disanju moje kože
U ove plohe tuge u ovu tamu
Ja zovem vjetar koji briše obrise gorkih planina
Vjetar zaborava
Ja dozivam pčele
da lancima bez zvukova zarobe tu travu
taj plamen tvoga imena

Vrijeme ljubavi

Kad prođe ova neobična mjesečina
Koja je provalila daleki put od mene do tebe,
Plašljivo obojena srebrom,
kad odleti drhtava ptica koja živi od topline moje ruke,
i još me osvaja, sitnim koracima približava nebo,
mojim otvorenim očima,
kad prođe ovo sporo i teško ljeto
vezano svojim remenom za jesen,
kad stanu svi satovi koji su otkucavali
opojne i bujne vrtove,
poslije tople kiše,
kad sve prođe,
pretvorit ću se u zrno pijeska sto ga nosi vjetar
prema središtu usamljene zvijezde,
bit ću voda koja ispire šljunak
i od toga postaje mutna
i umorna,
bit ću prazan trg sa sjenom nećijih stopa
stablo obraslo šutljivim bršljanom što vene,
samo sjećanje na samu sebe,
u času umiranja,
jednostavna riječ zaboravljena u grlu,
nikad izgovorena,
pokušaj smješka koji se hrani
podnebljem jedne pjesme,
koju nisam znala ispjevati
ni proživjeti.