Dragutin Tadijanović

Dragutin Tadijanović
1905.-2007.

Dragutin Tadijanović rođen je 4.11.1905. godine u Rastušju, kod Slavonskog Broda, kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande. Polazio je Nižu pučku školu u susjednom selu Podvinju (1912. - 1916.) i u Slavonskom Brodu dva razreda Više pučke škole (1916. - 1925.), a od 1918. Realnu gimnaziju. Od jeseni 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu, kao učenik petog razreda gimnazije, piše pjesme.U Zagrebu je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu upisao studij šumarstva (1925.), ali je kasnije prešao na Filozofski fakultet (povijest južnoslavenske književnosti i filozofija 1928.). Diploma Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izdana mu je 1937.Radio je kao korektor službenog lista „Narodne novine“ (1935. - 1940.), honorarni nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939. - 1945.), urednik u knjižnici „Djela hrvatskih pisaca“, u Izdavačkom poduzeću „Zora“, i „Hrvatski pjesnici“, u „Matici Hrvatskoj“, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (do umirovljenja 1973.), kao prosvjetni viši pristav u Banovini Hrvatskoj, u „Društvu književnika Hrvatske“ kojega je i bio predsjednik (1964. - 1965.). Prvu pjesmu (Tužna jesen) objavio je u đačkoj "Omladini" 1922. pod pseud. Margan Tadeon, a pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u "Književniku" i "Hrvatskoj reviji". Objavio je oko 500 pjesama u dvadesetak zbirki, a priredio je i nekoliko izdanja svojih izabranih i sabranih djela.

Onoj koju naslućujem

Jesmo li nas dvoje
Daleko jedno od drugo?
O, kad bih mogao znati
Ima li plavo čeznuće
Između nas dvoje?...
Ti si mala djevojčica
I imaš crne oči.
Dva plamena crna,
A ja sam možda tvoj
Skromni, dragi pjesnik
Koji bi htio tebi da pjeva
Pjesme srca, vesele, bez rime;
A ne znam ni gdje si
Ni kako ti je ime!

Prsten


Kad me pitaju,kakav je
Prsten moj, i odakle je,odgovaram:
Srebrni prsten, zar ne vidite.A kamen, kap
Tamne krvi, koju zovu karneol,
Nosio je, u davno doba, na polasku
U križarski rat, vitez neki. (Tko zna išta
O njemu?)Kasnije, mnogo kasnije,
Nürnberški zlatar kamen je okovao
U srebro.I prsten, u malom nizu stoljeća,
Prelažeše s ruke na ruku.(Te su ruke prah
I pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)
Pa je došao, j e d n o g a d a n a, i na moju ruku;
Ona je o njemu (godine, godine!) napisala stih:
"Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov".
A nitko nije pomišljao da je doista
Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.
Nego me ispitivahu:
Koliko bi on stajao,
I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.
Ne bi ni slušali moj zbunjeni odgovor,
Da nisam o tome mislio, i da ne znam
Hoće li on sa mnom leći
U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci
Kad moja bude pepeo i prah.Ona neće znati
Da se i meni činilo, kao i onima
Preda mnom, da se ruka moja neće nikada
Rastati od prstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol
Oni koji poznaju drago kamenje.Gotova je pjesma
O prstenu.O mojem ili tvojem prstenu?

Rano sunce u šumi

U zelene krošnje uleti
Proljetni vjetar,
Mlad.
Sunčeve tanke strelice
Probodoše lišće
I grančice
I stabla:
Čitava se šuma zanjiha,
Zasja.
Rosnati cvjetovi,
Bijeli,
I listovi,
I male ptice,
Pozdraviše sunce
Veliko.
A sjenke granatih stabala
Narisaše
Kao prsti
Raznolike
Likove
Po travi
Na kojoj se blista rosa kao suze.

Večer nad gradom

Što Te sputava, srce moje, da ne progovori iz dubina
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?
Noćas gledaš kako se odražava u Armu red svjetiljaka
Firentinskih.
Zar nisi o tome davno sanjarila
U djetinjstvu, dok su nad glavom
Drhtale zvijezde, u vinogradu?
Noćas, gle! Kako osjećaš vjetar što dolijete s Arna ,
Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima,
A moglo bi je rukama grabiti kao vodu
S potoka u Rastušju. U Rastušju je mati,
Moja mati, i moje sestre, i kuća. Jeste li spremile
Ljetinu, vas tri koje ste same
Ostale kod starinske kuće mojih djedova,
Čuvajući oganj da ne zgasne med zidovima
Doma koji ostaviše muške ruke? Gledao sam
Danas u San Lorenzu „ Zoru ¨, koju stvoriše Ruke
U tamnim tišinama mutnoga stoljeća;
Bez prestanka mislim na ruke te
I ne mogu da vjerujem da su zaista
Mrtve. Mrtve ruke.
Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja
Raskidane misli redam nevješto u tihe rečenice.
Vi možda već znate da sam ja pjesnik iz Hrvatske,
Koji ne može vjerovati da su vaše ruke
Mrtve. Mrtve ruke.
Mislim na moje polje, koje su neznane
Ruke požnjele, spavaj, srce moje,
I ne slušaj muziku u gostionicama,
I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom
Sa svijetlima. Ruka će sigurno
Ugasiti svjetiljke. Spavaj.
Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti,
I pepeo. Spavaj.

Budući pjesnik

Miruju krošnje pinija, vjetar
Ne šumori, a sunce se naginje
K zapadu. U parku, na stazama, djeca
U igri viču. Ima li med njima možda,
Budući koji pjesnik? Jednog će predvečerja
Doći za kameni stol, i pisati pjesme.
Kao ja sada.

Moja je duša oblak jesenji

Moja je duša jesenji oblak,
Oblak rastrgan,
Kao krpa. Bačen na nebo.
Ja volim, oblake u jesen.

Lice mi je, mrko, suncem spaljeno.
Moje oči u oblake gledaju.
A misao?
Misao je upravljena k tebi.

Okrugli kameni stol

Kamen je ovaj bio u planini
Kamen. Pa iz njega isklesaše stol.
I sada za njim sjedi čovjek, sam.
U sjećanju mu žive tvoje riječi:
„Htjela bih ovamo dolaziti s tobom
Kad padne noć i pokažu se zvijezde.“