Imali smo dovoljno novca za dve vozne karte i dve kriške hleba. Isto veče nadjosmo se u vozu prepunom švercera. Malo smo spavali a zora nas dočeka u Trstu. Iz voza pravo na neizbežnu pijacu “Ponta rosa”. Svi su tu,Bosanci,Hrvati,Srbi...cela bivša Juga. Trguje sa šuškavcima, majicama, farmericama. Brzo smo pobegli iz te gužve i krenuli malim ulicama, tugaljivo gledajuci izloge butika,ulazili u velike robne kuće, uzdisali, prolazili pored otvorenih kafića,gledali u lepe Italijanke na vespama. Vreme je letelo. A onda smo kupili dve vekne hleba i malo mortadele,one prave. Ručali smo na obali mora,ostali gladni jer smo polovinu sačuvali za povratak...
Šverceri se guraju sa prepunim torbama,traže mesto u kupeima.A nas dvojica sa jednom plastičnom kesom,veknom hleba i dve kriške jedva sačuvane mortadele. Brzo stižemo do carine. Pitaju nas šta imamo da prijavimo. Ništa. Smesjemo se. Carinik pretražuje kupe. Izvode nas iz voza u sobu pogranićne policije,pretresaju, ispituju,uzimaju podatke,ne veruju nam. Puštaju nas, vraćamo se u kupe,tamo nam kažu da su svaki šraf odvrnuli tražeci “našu robu”.Voz kreće ali odmah i staje. Ponovo nas izvode i saslušavaju,prete, hoće da tuku. Ne veruju ali na kraju nas puštaju,nisu našli ništa. Bože dragi zamalo ne nastradasmo ni krivi ni dužni a one švercere sa prepunim torbama niko nije ni pogledao. Zezamo kao da se to nama nije dogodilo...kažem drugu Mućaćosu da su nas zbog njega pretresali jer liči na bandita a on krivicu svaljuje na mene jer je carinik u meni prepoznao švalera svoje žene....možda jeste,nikad to nisam saznao...