Jure Kaštelan

Jure Kaštelan
1919.-1990.
Jure Kaštelan rodio se 18.12.1919. u Zakučcu kraj Omiša, na rijeci Vetini, između vrletnih masiva Mosora i Biokova. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Splitu, a od 1938. studirao je jezike i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1940. objavljuje u vlasitioj nakladi, s ilustracijama Ede Murtića, svoju prvu zbirku „Crveni konj“. Poslije rata nastavlja prekinuti studij te obavlja niz uredničkih i književničkih dužnosti. Doktorirao je 1955. disertacijom o lirici A. G. Matoša. Od 1949. radi isprva kao asistent, zatim kao docent pa profesor teorije književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nekoliko je godina boravio u Parizu, gdje je na Sorbonnei bio lektor hrvatskog jezika. Na Odsjeku za kroatistiku dugi je niz godina bio predstojnik Katedre za teoriju književnosti. Umirovljen 1980., postao je redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Smrt ga je zatekla na mjestu ravnatelja Instituta za književnost i teatrologiju HAZU.
Jure Kaštelan bio je osoba koja je u sebi sjedinjavala umjetnika riječi, sveučilišnog profesora i marljiva javnog djelatnika. Temeljna oznaka njegova pjesništva mogla bi glasiti: poeta doctus, učeni pjesnik.
Njegov opus u sebi sabire gotovo sve poznate potencije hrvatskog pjesništva pa i onog antičkog. Možemo tu pronaći pjesme akcentaske, silabičke, akcentatsko-silabičke, besjedovne i sintagmatske osnove, kao i pjesme u prozi. Jure Kaštelan objavio je šest pjesničkih zbirki, kao i nekoliko grafičkih mapa u suradnji s raznikm grafilarima i ilustratorima: Crveni konj , Pijetao na krovu , Biti ili ne , Malo kamena i puno snova , Skopje u tvojim očima , Otvorena pjesma , Divlje oko , Zavjet za epetion , Sve plavo, nebeski plavo.
Umro je u Zagrebu 24.o2.1990. godine.

Ako sam val

Ako sam val u ovom moru
Što se nikad ne umara
Zar sam živio zaludu
Kada i oblak oluju stvara?
Delija nisam, stid me, samac
I sjeta moje korake prati
Sve imaš zemljo i vrtove i gradove,
A ovu nježnost ko će ti još dati?

Jadikovka kamena

Vratite me u gromade, u klisure, u spletove gorja.
U zakone vječnosti moje djevičanstvo.
Bacite u mora, u oceane, gromovima predajte me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.
Neka vojske vaše ne zvone kopitama.
Neka suze ne teku.
Izvadite me iz pločnika i ulica, iz pragova tamnica i katedrala.
Neka me munje i bure biju. I zvijezde
da me krune.
I ti, ruko koja dižeš dlijeto,
ne daj mi život čovjeka.
Ne daj mi srce i razum i oči
koje gledaju.
U mramorna mora, u sne i magle vratite me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.
I ti, ruko koja dižeš dlijeto, ne budi me.
Ne daj mi oči koje gledaju zločin.

Okrenut moru

Umro je okrenut moru
Znalo ga je sve Primorje modro i zasjeci oko
Planine pa i dalje i još dalje
Umro je okrenut moru

Pjevač a i frulaš da bi i kamen zaigrao i guslar
je bio taj idol moje samoće. Nosio je za uhom
Stručak bosioka i grančicu masline na
Glavi od gusala
- Što gledaš u more kad ne vidiš? Što vidiš
Kad uvijek gledaš? – pitali ga.
Ne vidim, slijep sam od rođenja. Ali u srcu,
Pod čelom svojim nosim dijete željno koje još Nije vidjelo more,
kad progleda neka more gleda.

Umro je okrenut moru

San u kamenu

Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.

O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi,
samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza,
dah
i disanje trava u vrtačama.

Bure i kiše
pjevaju ti uspavanku
bure i kiše.

Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.

Tvrđava koja se ne predaje

Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Nevidljivi bedemi sazidani od rana.
Uspavankom
odlijevam najezdama.
Preobražen u oklopu sna.
Na svim kulama bdiju izvidnice, a na obali skrivene
brodice od trske i tamarisa.
Vjetrokazi gledaju gvozdene daleke vojske gdje bruse strelice,
uljem mažu bedra i mišice i propinju se na zlim konjima
od kositra i vatre.
Mostovi su dignuti i neodoljiva brzica
brani prilaze.
A u svitanje nestaje mjesec i javlja se nepomućeno sunce.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Tvrđava koja se ne predaje.
Ne predaju se mrtvi u brzom letu.
Ne predaju se živi s draguljima očiju.
Utvrde se predaju, ali ne ove od sna. -
Same se daju i same otimaju.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.