William Butler Yeats

William Butler Yeats
1865.-1939.


William Butler Yeats irski je pjesnik i dramski pisac, jedan od najvećih književnika 20. stoljeća.
Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1923. godine.
Yeats je rođen 1865.godine u Sandymountu, današnjem dijelu Dublina.
Yeats ljeta provodi u Sligou, rodnom mjestu njegove majke, grofoviji na zapadnoj obali Irske, koja će sa svojim krajolikom, folklorom i starim legendama ostaviti dubok pečat na njegovim djelima. 1887. William se upisuje u školu Godolphin koju pohađa 4 godine. Yeats se svojim školskim uspjesima nije pretjerano isticao. Yeatsovi se potkraj 1880. ,iz financijski razloga, vraćaju u Dublin, ispočetka živeći u centru grada, a kasnije se sele u predgrađe Howth. U listopadu 1881. Yeats nastavlja svoje školovanje u Erasmus Smith High School, koju pohađa do studenog 1883..
U svibnju 1884. Yeats se upisuje na Metropolitan School of Art (današnji National College of Art and Design) gdje upoznaje Georgea Russella
Njegov otac bio je slikar, a majka potomkinja vrlo tradicionalne irske obitelji sa sjeverozapadne obale. Prema vlastitim riječima za Irce je kao protestant bio nedovoljno Irac, a za Engleze svojim naglaskom nedovoljno Englez.
No irski ponos je očito bilo lakše slomiti nego engleski: s vremenom su ga njegovi zemljaci zavoljeli kao hodajući spomenik i legendu, Englezi i danas žale što najveći pjesnik njihova jezika nije bio Englez kao i oni.
Većina njegovih pjesama odražava ova putovanja kroz "prostore" mašte, ali i dobru političku i društvenu obavještenost i svijest.
Politika je ipak označila velik dio njegovog života,1922. izabran je za jednog od senatora Slobodne Irske Republike.
Oni koji su ga osobno poznavali doživljavali su ga kao smušenog sanjara koji je uspješno izbjegavao sudjelovanje u stvarnosti.
Nerijetko su mu prolaznici morali objasniti kako se vratiti kući nakon višesatne šetnje u polusvjesnom stanju, a pod stare dane dublinskim vozačima je poseban oprez zbog slavnog senilnog starca koji tumara ulicama grada već bio prešao u rutinu.
Umro je 28.01.1939. godine u Mentonu-Francuska.

Bijele ptice

Kad bismo mogli biti, moja draga,
dvije ptice bijele povrh pjene mora!
Još pre no što se meteor ugasi
nas pogađaju plami meteora;
A plamen plave zvijezde Večernjice,
što nisko visi sa nebeskog kraja,
U srcu našem uvijek budi, draga,
bol tuge što se od nas ne odvaja.
Tek zamor struji od krina i ruža,
tih sanjalica što ih rosa mije;
o tom ne snivaj, nit’ o meteoru
što trošni sjaj mu noćna tama pije,
nit’ o plamenu niske zvijezde plave
što uz rub neba ranom zorom vene,
jer želio bih da budemo, draga,
dvije ptice bele povrh morske pjene.
Jer privlači me otočje bezbrojno
i uz njeg’ čari danajskoga žala
gdje vrijeme ne bi na nas ni mislilo,
gdje tuga do nas ne bi ni navraćala;
I bili bismo daleko od ruža
i pržile nas ne bi plama strijele
kad bismo mogli bdjeti, moja draga,
vrh morske pjene k’o dvije ptice bijele.

Brižnost ljubavi

Neizreciva samilost živi
U srcu ljubavi: ulično vrenje
Kupaca i trgovaca, nezaustavljivi
Oblaci-putnici, zahlađenje
Koje vjetar s kišom donosi njivi,
Tamni kestenjari, zlatno klenje
Potok koji juri kao miševi sivi -
Sve to ugrožava milo stvorenje.

Ljubavnik priča o ruži u svom srcu

Sve slomljene, nezgrapne stvari, predmeti
trošni, stari,
plač djeteta nekog kraj puta, ta škripa
kola što smeta,
i teški korak orača što gaca po zimskoj
bari,
tvoj lik mi vređaju koji k’o ruža sred
srca mog cvjeta.
Jer previše je gruba uvreda ružnih stvari;
da mi je da ih sagradim sve iznova usred
ljeta,
da zemlja i nebo i voda – k’o zlatan
kovčeg se zari
za moj san o tvom liku koji k’o ruža sred
srca mog cvjeta.

Tuga ljubavi

Ta svađa vrabaca tamo ispod krova,
pun mesečev obruč, nebo zvezda noćno
i brujanje glasno veselih listova
prikrili su zemlje jecanje nemoćno.

I onda ti dođe, setnih usana rujnih,
i dođoše s tobom suze celog sveta,
i s njima svi jadi lađa mu olujnih,
i s njima svi jadi bezbrojnih mu leta.

Sad kroz rat vrabaca tamo ispod krova
i kroz bele zvezde, mlečno nebo noćno,
i pojanje glasno nemirnih listova,
Prolama se zemlje jecanje nemoćno.

Zora

Da sam neuk poput zore
Koja gleda sa visine
Tu kraljicu staru što meri dvore
Iglom broša sa haljine,
Uvele što gledaju
S besprekornog Vavilona
Bezbrižnih planeta putanju
I zvezde kad dođe luna,
Pa crtaju, računaju;
Da sam neuk poput zore
što samo stoji i ljulja karuce,
Stoji blistava nad oblačnim konjima;
Da sam – jer sav je nauk bezvredan –
Poput te zore neuk i obestan.

Žensko srce

O, šta će meni soba pusta
sto molitve je puna bila;
on pozva me sred mraka gusta;
na grudi sam mu grudi svila.

O, šta će meni dom moj sretni,
ni briga majke mi ne treba;
od mojih vlasi krov će cvetni
od olujnog nas skriti neba.

Pesnik svojoj ljubljenoj

Ja prinosim ti k’o na oltar živi
sve knjige moje nebrojenih snova,
o, bela ženo koju strast potresa
k’o plima pesak golubije sivi;
sa srcem, što je drevno k’o nebesa
gde vreme tinja al’ nikad ne gasne,
o, bela ženo nebrojenih snova,
ja prinosim ti svoje rime strasne.

Nebeske tkanine

Da imam nebeske tkanine vezene,
Zlatnim i srebrnim svetlom ispletene,
Tkanine plave i zagasite i tamne
Od noći i svetla i polutame,
Ja bih ih raširio pred tvoja stopala:
Ali siromašan sam, imam tek snove;
Raširio sam snove pred tvoja stopala;
Hodaj nežno jer hodaš po mojim snovima.