Fransoa Villon

Fransoa Villon
1432.-


Fransoa Villon,(Vijon) rođen je prema nekim podacima 1431.ili 1432.godine u Parizu,a nestao 1463.godine pravim imenom Francois de Montcorbier .Villon se nazvao po svom dobrotvoru kapelanu, koji ga je prihvatio i školovao za svećenika.
Rođen je u vrijeme engleske okupacije, pri kraju stogodišnjeg rata.Siromašna i neobrazovana majka rano ga je povjerila učenom i uglednom crkvenom čovjeku Gijomu Vijonu.
Upisuje studij i već tada pokazuje sklonost ka boemskom životu.Više ga je privlačilo pjesnikovanje, šaljivo i ozbiljno, i druženje s gradskim "polusvijetom", s kojim je dolazio i u sukob sa zakonom zbog raznih izgreda, krađa, pa i jednog ubojstva (u samoobrani, možda). Zbog jedne žene, izazvan, 1455. godine ubija nekog svećenika i bježi.
Sljedeće godine, zahvaljujući amnestiji francuskog kralja , vraća se u Pariz i učestvuje u provali u Navarski koledž, zajedno sa grupom svećenika i klerika. Otada luta Francuskom i piše poeziju.
Opet ga hapse 1461. u mjestu Meung sur-Loire, ali zbog prolaska novoizabranog kralja Luja XI oslobađaju ga.
Krajem 1462. godine, zbog učestvovanja u nekom okršaju, osuđen je na smrt. Vrhovni sud ga oslobađa u januaru 1463. i protjeruje na deset godina iz Pariza.
Otada mu se gubi svaki trag, ali nastavljaju da kruže priče o njegovom kasnijem životu,koje nisu nikada potvrđene.
Ostalo je samo njegovo djelo.
Najviše se govori o baladama.
Balade koje u svega 3310 stihova obuhvaćaju:
Zapis (Le Lais), kratak Šaljiv spjev u kom pjesnik "zapisuje", tj. kao darovnicom poklanja 1456. poznatim suvremenicima duhovitih "poklona", pred tobožnji bijeg iz Pariza zbog nesretne Ijubavi.
Villon izričito naglašava da to nije oporuka i da se ne smije tako nazivati ni spominjati Veliku, i Malu oporuku.
Oporuka (Le Testament) dug refleksivno-humoristički rad (2023 stiha) oporučnog je dijeljenja najrazličitijih ostavština "svima i svakome".
Pjesme razlike (Poesies diverses), je šesnaest pjesama različitih po sadržaju i obliku , uglavnom bez datuma i mogućnosti pouzdana datiranja.
Le jargon jobelin, jedanaest pjesama u tajnom i nerazumljivom "žargonu", "šatrovačkom" odnosno, umjetno iskonstruiranom jeziku lopova i ološa, koji je pjesnik svakako morao naučiti družeći se i živeći s tada bezbrojnim protuhama i kriminalcima "samostalnim" i "organiziranim" u skupine, osobito u veliku i razgranatu družbu "les coquillards" "školjkari", po znaku raspoznavanja Školjci, koja je inače bila "značka" hodočasnika.
François Villon je bio prvi moderni francuski pjesnik i predstavnik srednjovjekovne francuske književnosti.

Balada o tricama i kučinama

Znam po mleku muvu dobro,
Znam čoveka prema nošnji,
Znam spram ružnog vreme vedro,
Znam jabuku prema krošnji,
Znam rod drveta po smoli,
Znam, sve se na isto svede,
Znam ko rinta, ko hlad voli,
Znam sve, samo ne znam sebe.

Znam za grudnjak po koliru,
Znam monaha kukuljicu,
Znam po slugi gazde meru,
Znam po velu redovnicu,
Znam satrovce čim reč spletu,
Znam zdere što razum gube,
Znam sva vina po buretu,
Znam sve, samo ne znam sebe.

Znam i konja i znam mulu,
Znam im tovar, znam im muku,
Znam Bjeatrisu, Izabelu,
Znam kockari gde car vuku,
Znam šta ima u snovima,
Znam jeres što Česi slede,
Znam koliku moć Rim ima,
Znam sve, samo ne znam sebe.

Kneže, znam sve kad se zbere,
Znam rumene, jedre, blede,
Znam smrt koja sve proždere,
Znam sve, samo ne znam sebe.

Balada za nevernu prijateljicu

Faličan skup je tvoj umilni zbor
Rusi me tvoja neiskrena car
Amore tvrđi neg čelični čvor
Nazivam te sluteć sreće kvar
Crna lepota smrt srcu na dar
Opsena kola što kosi u žir
I oči čiji ne da kobni žar
Siromah ovaj da nađe svoj mir.

Možda mi drugi može pomoć stvor
Al’ ja kod tebe uložih sav mar
Rad spasa svoga uvek bejah spor
Tapkam na mestu k’o prezrena stvar.
Hej daj poskoči razdrmaj se bar
Eh nisam plivo al’ uze me vir!
O da li Milost želi pomoć zar
Siromah ovaj da nađe svoj mir?

Jednom ćeš biti kao spaljen bor
kao cvet kome sav uvenu šar
smejaću se al’ uzalud sav zor
jer zubi biće crni kao gar;
star bled i ruzan mi bićemo par!
Napij se zato zadovolji hir
i patnje ove ne razjaruj jar
siromah ovaj da nađe svoj mir.

Glas ljudi s vješala

Braćo ljudi, koji živite za nama,
ne budite srca kamenog!
Smilujte se na nas, pa dušama
vašim bit će milosniji Bog!
Gle, pet, šest nas visi s drva tog,..
Put, što preveć gojili smo prije,
odavno je proždrta, izgnjije,
prah i pepel bivamo mi kosti…
Našem zlu nek nitko se ne smije!
Molite da Bog nam svima prosti!


zovemo l’ vas braćom, zazor vama
ne budi, što od suda pravednog
smaknuti smo … Ta u svim glavama
nema, znate, uma sređenog.
Branite nas, kad života svog
lišeni smo, pred Sinom Marije,
milost svoju da nam ne odbije
i da pakla brani nas pakosti!
Mrtvi smo, nek psovka nas ne bije!
Molite da Bog nam svima prosti!


Pareni smo, isprani kišama,
suhi, crni od žara sunčanog,
oči ispi gavran sa vranama,
bradu, obrve skube sa svakog.
Ne sjedamo ni trena jednog,
vjetra mijeni kako se prohtije,
amo tamo baca nas i vije…
Ko naprstak ptice sve će izbosti,..
Nek u krug naš nitko ne dospije!
Molite da Bog nam svima prosti!
Kneže Kriste, vlast nad svima ti je,
ne daj da nas pakao dobije!
S njim nemali posla ni dužnosti!
Ljudi, sprdnji ovdje mjesta nije!
Molite da Bog nam svima prosti!

Molitva

Dok Zemlja još se kreće
I postoji njezin sjaj
Ono što netko nema, Ti mu to, Gospode, daj!
Mudromu podaj glavu, plašljivom konja — da krene,
Sretniku daruj novca…
I — ne zaboravi mene!
Dok Zemlja još se vrti — Gospode, Tvoja je vlast
Onome tko vlasti teži, nek mu bude u slast;
Tko drugome ne krati novca, nek predahnu oči mu snene,
Kainu kajanje daruj…
I — ne zaboravi mene!
Vjerujem u Tvoju mudrost i Svemoći poznajem sjaj,
Kao sto ubijen vojnik u vječni vjeruje raj;
Kao što vjeruje uho u tihog Tvog govora šum,
Ko čovjek što vjeruje srcem, a djela mu ne shvaća um.
Gospode, moj Bože, zelenooki moj,
Dok Zemlja još se vrti i sve to čudno je njoj;
I dok još vremena ima i vatre da je pokrene
Svakomu ponešto daruj…
I — ne zaboravi mene!