Enes Kišević

Enes Kišević
1947.-


"...Ne govori nikad o onom, što oči tvoje ne vide.
Nemoj da tvoje se oči rođenih usta stide..."


Enes Kišević, bosanski pjesnik i dramski umjetnik. Rođen je 1. maja 1947. god. u Bosanskoj Krupi. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Ključu. Glumačku karijeru započeo je u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banja Luci, odakle odlazi u Zagreb, gdje je 1971. godine diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti.
Pjesme su mu prevedene na engleski, arapski, njemački, slovenski, italijanski, turski, mađarski.
Živi radi u Zagrebu. Profesionalni je glumac i književnik.

Riječi Enesa Kiševića naprijed navedene govore o autoru,puno bolje nego što to ja mogu ili bilo tko od nas.
Te riječi su odraz njegovog pogleda na svijet i nas u njemu,koji o svemu sve znamo,a tako smo maleni u odnosu na veličinu stvorenog i ljepotu koja nas okružuje.
Zbirkom pjesama pod nazivom "Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled" 1976. godine,započeo je jedan pjesnički niz,
kojim nas Enes vodi od "Sve mirim te svijete" do zbirke "Svjetlost je Tvoja sjena" uvijek
iznova oduševljavajući lakoćom kojom njegovi stihovi prijanjaju uz dušu čitatelja .
Enes Kišević prikazuje svijet kakvim bi ga mi željeli vidjet kroz " romantične naočale"i i pri tome taj svijet ne
uljepšava već nam ga prikazuje produbljenog,na neki način pročišćenog, svojim stihovima svijetli i
svjetlošću razbija mrak.
Dobitnik je mnogih nagrada za svoj rad od kojih ću izdvojiti neke...Nagrada društva književnika Hrvatske,Nagrada
"7 sekretara SKOJ-a",Nagrada "Zmajev štap" na Zmajevim dečjim igrama u Novom Sadu,Nagrada Politikinog zabavnika
za najbolju dječiju knjigu u bivšoj Jugoslaviji za 1979., dobitnik nagrade "Zvonimir Golob" 2003.godine.
Posebno me se dojmila knjiga pod nazivom´´Svjetlost je Tvoja sjena´
pa ću ovaj kratki osvrt o Enesu Kiševiću završiti njegovim riječima :
"......knjiga koja životu odaje hvalu i ugađa se po svemu onome što je od Boga nastalo. A Bog ništa silom nije stvorio.
Ni zvijezde. Ni travke. Sve što je od Boga ljepotom je sazdano...."

U nama su samo oči žive

Nismo mi to
Što naša tijela hoće,
I što se sada
U jednom grču lome,
Mi ljubavi smo
Samo dvije samoće
U životu ovom providnome.
Ko oka dva
Što zajedno gledaju,
A jedno drugo
Nikada ne vide.
Ko oka dva
Što sjaj prelijevaju,
I plaču,
I snivaju
Stvari posve vidne.

Valcer kiše


Žureć pred kišom,
pod krošnje lipe
u hitnji smo na časak stali.

Nad nama su se
kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.

Zadihani,
osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.

Srce se čulo
u svakom kutu
naših tijela.

Možda sam mogao
u tom trenutku
ljubavi nešto zauvijek reći,

al valcer poče...

I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječi.

Zašto se djeca ne smiju

To što prolaze starci zamišljeni,
Što misli im o smrti obraze piju,
To još razumijem, al' ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?

I to što pored zrelih žena
Prolazi svijet umornih očiju -
I na to sam se navik'o, al' ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?

To što se u metrou ni riječ ne čuje,
Što parovi ruke u džepovima kriju -
To je već normalno, al' mene plaši,
Zašto se djeca ne smiju?

To da um služi jedino za to:
da o novcu sanja i plod u embriju -
I to sam prošao, al' ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?

Zajedno će mo svući tijela

Ne guši krik poljupcima
pusti glas
pusti glas u noć
neka misle da rađamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
popij
do dna
do dna dna
zajedno ćemo svući tijela
i smijat ćemo se
i smijat ćemo se i plakati
zajedno
još samo malo
još samo malo se drži
za moje ruke od svjetla