Rade Šerbedžija

Rade Šerbedžija
1946.-


Rade Šerbedžija, filmski, televizijski i kazališni glumac, režiser,muzičar i pisac rođen je u mjestu Buniću u Lici, u Hrvatskoj 27.07.1946. godine.
Gimnaziju je završio u Vinkovcima, a 1969. godine diplomirao na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu.
Dobitnik je svih prestižnih nagrada za glumu u bivšoj Jugoslaviji…
Svestranost Šerbedžijina je neosporna,ali vam ga ovdje želim predstaviti djelomično i to kao pisca.


A lišće oluji

Teško je dijelit pjesmu i pjevače:
suza pripada oku koje plače,
bol pripada usni, rijeka moru nekom,
i lišće oluji. Ona je daleko.
Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
i prazna je ruka, ako nije njena.
Nož pripada rani, uze svome vratu,
raširene ruke – kazaljke na satu.
Izgubljena ptica,
pripada li jatu?

Bilo pa prošlo

Ljudi moji, na čisto ću poludjeti.
Moja me draga hoće ostaviti.
Probam, ovako, probam onako,
ona se smješi, odlazi polako
I kaže mi:
ne gre to više tako stari moj.

Kažem joj, lijepa si k’o ljetni dan,
oči ti plave, k’o plavi jorgovan.
Probam, ovako, probam onako,
za sitnu kintu, staru fintu,
ne gre to više tako stari moj.

Ne znam stvarno, koji joj je vrag?
A, htio bih opet, da joj budem drag.
Htio bih k’o nekad belom cestom,
da je vozam Novim Mestom,
I htio bih k’o nekad u ranu zoru,
da je ljubim u Mariboru.
Ne gre to više tako stari moj.

“Gospodine doktore! Pa nisam ja lud!
Moj psihički problem nije Uljanik,
dobro, izgubio sam posao,
ali naći ću drugi.

Ma nije ni alkohol!
U redu, popijem koji više,
al’ sve je pod kontrolom!
Ali ono što ne mogu doktore!
Nikako ne mogu, pa ne mogu,
da je zaboravim.”

Dođe mi, da joj kosti polomim.
Probam milom, probam silom,
a ona ode sa onim krebilom, I kaže mi:
ne gre to više tako stari moj.

Ne, ne, ne ide to više tako stari moj!
Tvoja draga hoće život svoj.
Bilo pa prošlo, novo je došlo,
Bilo je ovako, bilo onako.
Bilo pa prošlo, novo je došlo,
Bilo je ovako, bilo onako.

I bila je lijepa kao ljetni dan.

Obrni je, obrni, kako kolo navodi!
Kako ću je obrnut, kad se ne da ni taknut!

Da samo nije onoga

Kako bih branio grad svog djetinjstva
grad širokih ulica i malih kuća
kad snijeg ga pokrije izgleda ko kič s razglednice
kako bih ga svim srcem branio
rijekom koja ne teče
s puškom u zubima do zadnje brane nizvodno
gdje kažu bombe najčešće padaju
kako bih branio grad svog djetinjstva
samo da nije onoga…

kako bih zubima trgao koru debelih hrastova
umatao u nju djecu promrzlu
ko svilena buba pleo nježne košuljice
hranio ih divljim plodom starih dudova
i kad ništa više ne bih mogao
kako bih legao ispred svoje gimnazije
i pustio da baš preko mene pređu prvi tenkovi
kako bih branio grad svog djetinjstva
samo da nije onoga…

Dva prijatelja

Dva prijatelja što se svakog dana
sastaju ispred tri lista duvana
cijeloga života dosadnog i dugog
ne vide niko jednoga bez drugog

Dva prijatelja što se svakog dana
sastaju ispred tri lista duvana
toliko su oni nerazdvojni bili
da su cijelome svijetu dojadili

Ali jednog dana iznenada
oni neće proći kroz svoj dio grada
na sastanak što će toga jutra biti
prvi put će jedan od njih zakasniti

I otad milijarde dana i nedjelja
neće se vidjeti ta dva prijatelja
duže od života, o mrtva će biti
dva najbolja druga ko što smo ja i ti

Dan kada je Richard III…

Kad se ubio
pričaju
na stolu je gorela zadnja cigareta
i soba je bila ispunjena dimom baruta
devetmilimetarskog kolta
kojim je inače iza portala dočaravao Norfolkove topove
zadnje urlike prije Richardove smrti
kad se ubio
pričaju
da pismo nije ostavio
i ni sa kim se nije oprostio
samo je
tako pričaju
tog jutra sve radnike u kazališnom bifeu
zadnjim pićem počastio
i sa smiješkom u podrume teatra otišao
u maloj sobi
pretrpanoj umjetnim ružama i oružjem
gdje je većinu dana provodio
što je zadnje pomislio kad se ubio
pričaju da je tog jutra
svu rekvizitu za večernju predstavu na mjesta složio
i sitne dugove uredno platio
i još se
tako pričaju
u bojni oklop Richarda III obukao
i krunu na glavu stavio
sva zrcala prema sebi okrenuo
i u lijevu sljepoočnicu pucao
kad se ubio
tog jutra ožujskog
pivo posljednje ispio
konzervu sardine i malo jegera
na stolu ostavio
kišu na zamagljenim prozorima
nije opazio
i nije se ničem radovao
kad se ubio
uvijek je šutio
malo s kim govorio
godinama nepokretnu ženu njegovao
s nikakvom plaćom kraj s krajem vezivao
u podrumu teatra život živio
i nikog ni za što nije krivio
na sastanke nije hodio
ni jednog saveza pobornik nije bio
i nikog ništa nije molio
kad se ubio
samo je
tako pričaju
jednog jutra
glavu
topovskom salvom
Richarda III
Raznio

Do posljednjeg daha

Bio je nekako sav nakrivo,
tako i hodao, tako i školu učio,
i baš se nekako mučio da dokaže,
da ima i važnijih stvari na Svijetu,
na primjer, u pubertetu,
kada smo svi rakiju u Vinkovcima pili,
Kasim je gledao Belmondove filmove,
i u Slavonija hotelu,
u nekom starom očevom odjelu,
naručivao času bijelog, hladnog, mlijeka.
Vucibatina neka, htjela me tući,
znaš ono, da ti kažem,
eh, ja sam oduvjek bio neki nežni poeta,
a Kasim bi, onako iz zaleta,
pomeo dvojicu, trojicu,
a zatim, poravnao kravatu i
rekao najmirnijim glasom na svijetu:
Šta je, šta si se usro od straha,
pet je do osam,
uh, odoh ja da gledam, “Do poslednjeg daha”!
Proleće u našem gradu je bilo,
kako se kaže, puno sperme.
Znali smo kolektivno drkati,
onako majusni, brkati,
zavaljeni u šanac ispred protine kuće.
Oko nas zbunje i neko trulo pruće,
a Kasim, oca mu mangupskog,
odjednom odnekud izroni iz mraka,
i u par koraka, znaš ono, stvori se nad nama,
on, i s njim, prava dama.
Znali smo je iz komšiluka;
Ajde, kaže, da vidim ko će dalje,
dajem samo za pare,
a njemu, onako, zbog nečeg u zraku,
može taj svaku, ako bi htio.
A Kasim bi se, znaš ono,
samo nasmijao i rekao:
Ajde ne diraj mi kurveštino drugare,
može te povaliti baraba svaka…
uh, pet je do osam,
odoh ja da gledam
“Do poslednjeg daha”!
Ljeto u Slavoniji u mozak zapeče,
ne vidi se ništa od prašine…
Kasime, kaže, tako smo se, znaš,
zvali nas dva,
po nekom detektivu iz X-romana,
pa nećes valjda i ti, ko ovi vodozemci,
da ladiš muda u barutanu,
ajde sa mnom u staru pilanu,
da vadimo gliste iz piljevine.
Sjedi tako na starom biciklu
i otpuhuje kolutove dima,
al’ zaistinski, ne ko ova druga raja,
on ga povuče,
Boga mi, iz jaja.
I sjednem tako na štangu, ispred njega,
bos, u kratkim hlačicama,
a on sav obučen u crno,
i cipele crne na bosu nogu.
Vozio je polako,
nek vidi, kaže, svako, da smo drugari,
još samo nam Belmondo fali,
da skupa vadimo gliste na pilani.
Bila je, znaš, u našem gradu
i jedna mala s pjegama,
mi smo, kao, bili u nekoj šemi
ma, ajde vraga šemi,
znaš ono, bili smo do grla,
jedno u drugo, zaljubljeni.
Ime joj ne smem odati, ajde,
znaš kako je sad…
Ona je tamo negdje, tamo, u Beogradu,
e, i znaš ono, ma dobro,
znaš šta ti hoću reći, jel’ da?
Al znaš šta je, svake zime Kasim joj
nove rukavice donese,
i kaže joj ovako, šeretski se nasmije,
znaš ono, kako on, j….., i kaže:
Mala… hajde, čuvaj se…
i ne izlazi suviše na zimu…
možda ćes jednom igrati na filmu!
Od tad je, eto, mnogo minulo ljeta,
i ja sam danas kao, neki esteta.
Znaš ono,
filmom se bavim i ponekad pjesme pišem, al
majku mu,
nikako da zaboravim te moje Vinkovce,
i te moje blage ravnice,
gdje smo Kasim i ja,
od jutra do mraka,
živjeli život do poslednjeg daha.
A neki dan, eto, stiglo mi pismo.
Kazu… Kasima nema više…
poginuo je negdje u blizini Mirkovaca.
Na kojoj je strani bio, pitam ja?
Ma nije…kažu…taj puške nosio…
nekog je klinca na biciklu vozio…
nekog bosonogog dečaka….
kad ga je metak pogodio…
sunce ti kalajisano… kažu…
ko kaskader na filmu
je kroz zrak proletio
i na onu prašnjavu cestu pao…
zatim se malo pridigao… i
onom decaku,
na francuskom nesto šaputao.
I jos je kazu… zadnjim snagama…
nekako naročito poravnao…
a onda… lagano…
palcem desne ruke…
preko donje usne presao…
Do poslednjeg daha, mon amee,
do poslednjeg daha.

Filipa Kljajića 32

Noć je u mojoj sobi
Mrak nam topi vrijeme
Modra sjeta pada mi na oči
Omamljen tobom pišem zadnji stih
Na ovoj ploči.

Nemir je moja sudbina
Ovo vrijeme usporava sate
Dodirujem ti zaspale oči
Čuvam tvoj san
Ti si zadnji stih na mojoj ploči

Hajde,primakni se bliže
Ljubi me, ljubi polako
Da, zagrli me čvrsto
Dobro je, dobro je tako.

Polako odlazi noć
Tramvaj zvani čežnja
Noćni radio svira nešto lagano
Tiha gitara opet me nosi
Tebi u san….

Možda sanjaš nešto posebno
Neki film u kom smo zajedno
Sjetna, zastrašena djeca
Čuvari snova što još ne žele da se probude

Hajde,primakni se bliže
Ljubi me, ljubi polako
Da, zagrli me čvrsto
Dobro je, dobro je tako.

Uzalud je budim


Budim je zbog sunca
koje objašnjava sebe biljkama.
Zbog neba razapetog između prstiju.
Budim je zbog riječi
koje peku grlo,volim je ušima.
Treba ići do kraja svijeta,
i naći rosu na travi.
Budim je zbog dalekih stvari
koje liče na ove ovdje.
Zbog ljudi koji bez čela
i imene prolaze ulicom.
Zbog anonimnih riječi, trgova.
Budim je zbog manufakturnih pejzaža,
javnih parkova.
Budim je zbog ove naše planete
koja će možda biti mina
u raskrvavljenom nebu.
Zbog osmjeha u kamenu.
Drugova zaspalih između dvije bitke.
Kada nebo nije bilo više
veliki kavez za ptice, nego aerodrom.
Moja ljubav puna drugih
je dio zore koju budim.
Budim je zbog zore,zbog ljubavi,
zbog sebe, zbog drugih.
Budim je mada je to uzaludnije
nego li dozivati pticu zauvijek sletjelu.

Sigurno je rekla neka me traži.
I vidi da me nema.
Ta žena sa rukama djeteta,
koju volim.
To dijete koje je zaspalo
ne obrisavši suze koje budim
uzalud,uzalud, uzalud.
Uzalud je budim jer će se probuditi
drukčija i nova.
Uzalud je budim jer njena usta
neće moći da joj kažu
uzalud je budim.
Ti znaš, voda protiče,
ali ne kaže ništa.
Uzalud je budim.
Treba obečati izgubljenom imenu
nečije lice u pijesku.
Ako nije tako odsjecite mi ruke
i pretvorite me u kamen.