Srce na dlanu...

Poklon


Draguljar je sjedio za stolom i kroz izlog svoje trgovine promatrao prolaznike.
Neka se djevojčica približila trgovini i prislonila nosić na izlog. Kao nebo plave oči radosno zasijaše
kad ugleda jedan od izloženih predmeta.
Ušla je odlučno i prstom pokazala ogrlicu od modrog tirkiza.
"To je za moju sestru. Možete li mi ju zapakirati kao dar?"
Trgovac s nevjericom pogleda djevojčicu i upita: "Koliko novca imaš?"
Ona se podiže na prste, stavi na stol limenu kutiju, otvori je i isprazni. Bilo je tu nekoliko manjih novčanica, šaka sitniša,
nekoliko školjki i figurica.
"Hoće li biti dovoljno?" upita ponosno.
"Željela bih starijoj sestri kupiti poklon. Otkada nemamo mame, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe.
Danas joj je rođendan. Uvjerena sam da će je dar jako razveseliti. Njezine su oči iste boje kao taj dragi kamen."
Trgovac je otišao u malu prostoriju i u papir boje zlata zapakirao kutijicu.
"Izvoli,uzmi i pažljivo nosi ovu kutijicu s ogrlicom", reče djevojčici.
Ona uze paketić kao pobjednički pehar i ponosno izađe iz trgovine.
Sat vremena kasnije u trgovinu uđe prekrasna djevojka s kosom boje meda i divnim modrim očima.
Stavi na stol kutijicu koju je trgovac pažljivo zapakirao i upita:
"Ova je ogrlica kupljena u vašoj trgovini?"
"Da, gospođice."
"Koliko je koštala?"
"U mojoj trgovini cijene su stvar povjerenja, tiču se samo mene i mojih kupaca."
"Moja sestra je imala nešto sitniša, sigurno nije mogla platiti ovako vrijednu ogrlicu!"
Trgovac zatvori kutiju, složi omot i vrati je djevojci.
"Vaša je sestra platila najvišu cijenu: dala je sve što je imala".

Sitan krumpir

Jednu malu djevojčicu često su slali u podrum po krumpir koji je trebalo
pripremiti za ručak.
Jednog dana dok je birala krumpir, sišao je i njen otac u podrum
"šta to radiš?" - upitao je.
"Pokušavam da nadjem najsitnije krumpire koje ćemo iskoristiti za večeras.
Krupnije i bolje krumpire iskoristićemo kasnije."
Otac se smješio dok je iz njene ruke uzimao posudu i sitni krumpir istresao nazad na hrpu.
"Ako tako postupaš, uvjek će mo jesti samo sitan krumpir.
Izaberi najveći, najbolji krumpir za danas, pa ćemo uvijek jesti najbolji krumpir!"
Ono šta najbolje možemo da učinimo svojim bližnjima ne treba da čuvamo za neko buduće vrijeme. Ta buduća prilika možda nikada neće doći.
Trudimo se da sada živimo najboljim životom, i sada budemo ljudi dobre volje,
onda nije potrebno da brinemo o tome da li ćemo biti takvi i u budućnosti.
Izaberite sada samo ono što je najbolje, i uvijek najbolje.

Molitva majke Tereze

Čovjek je nerazuman, nelogičan i sebičan
NIJE VAŽNO. VOLI GA!

Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima
NIJE VAŽNO. ČINI DOBRO!

Ako ostvariš ciljeve svoje, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje
NIJE VAŽNO. OSTVARUJ CILJEVE SVOJE!

Dobro koje činiš sutra će biti zaboravljeno
NIJE VAŽNO. ČINI DOBRO!

Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim
NIJE VAŽNO. BUDI ISKREN I POŠTEN!

Ono što si godinama stvarao u času bi moglo razrušeno biti
NIJE VAŽNO. STVARAJ!

Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći
NIJE VAŽNO. POMAŽI IM!

Daješ svijetu najbolje od sebe, a on će ti uzvratiti udarcima
NIJE VAŽNO. DAJ NAJBOLJE OD SEBE!

...

Gledaj, da ti niko ne dođe, ako od tebe neće otići sretniji i zadovoljniji.

Četiri svijeće

Četiri svijeće su polagano gorjele
Bila je tišina i mogao se čuti njihov razgovor.
Prva je svijeća rekla:
"Ja sam Mir.Nažalost,ljudi me ne uspjevaju sačuvati,mislim da ću se ugasiti."
I odmah se ugasila.
Druga je svijeća rekla:
"Ja sam Vjera.Nažalost,mnogi ljudi imaju površnu vjeru i ja ih ne zanimam.Nema smisla da i dalje gorim."
Tek što je to izgovorila, puhnuo je lagani povjetarac i ugasio ju.
Treća je svijeća žalosno progovorila:
"Ja sam Ljubav.Nemam više snage.Ljudi zaboravljaju na mene i to koliko sam im potrebna.Oni ne ljube ni svoje najbliže."
I bez okljevanja se ugasila.
Odjednom je ušlo jedno dijete i ugledalo tri ugašene svijeće.
"Što je to?" upitalo je djete.
"Vi ste trebale svjetliti do kraja."
I rekavši to, počelo je plakati.
U to je progovorila četvrta svijeća:
"Ne boj se,sve dok ja gorim moći ćemo upaliti ugašene svijeće.Ja sam Nada"
Djetetu su zablistale oči od radosti dok je s upaljenom svjećom vraćalo svjetlo ugašenim svijećama..
Neka nikada ne ponestane nade u našim srcima!

Što čovjeka čovjekom čini?

Tajnovita vila u dubini duše, anđeo čuvar na portama srca ili svjetla sjenka u beskrajnom oceanu svijesti? Čovjek je božansko biće, taj sretno odbjegli treptaj Kronosova oka, kapljica rose na latici cvijeta, zrnce pijeska u pustinji svijeta, nebrušeni kristal u riznici znanja, Kohinor u beskraju sanja, nježni lahor leptirovih krila što zvjezdane oluje u svemiru stvara ili je čovjek tek lepršavi dašak u vrtlogu nebeskog vretena, tek blješteća kapljica u rijeci bez povratka, tek sretan trenutak bezvremenog životnoga tijeka i vječni kristalni zagrljaj duše i njene sjene.


Dijana Starčević

Specijalna prilika


Jednog dana, moj prijatelj je otvorio jednu od fioka koja je pripadala njegovoj ženi. Izvadio je jedan zamotuljak u ružinom papiru i rekao: "Ovo nije bilo šta, ovo je nešto specijalno."
Odmotao je paketić i bacio papir, a onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku. Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New Yorku, pre otprilike osam ili devet godina. Nije to nikada upotrebila. Čuvala je to za neku "specijalnu priliku".
"Dobro... ja mislim da je sada prilika za to." Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati na sahrani. Njegova žena je umrla. Okrenuo se prema meni i rekao: "Ne čuvaj nikada ništa za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom životu je specijalan."
Još uvek se sećam njegovih reči... one su promenile moj život. Više čitam, a manje čistim. Više sedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu i nepokošen travnjak. Provodim više vremena s porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u suštini jedna celina ispunjena užicima, a ne kurs preživljavanja. Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam moje kristalne čase svaki dan. Obučem moj novi sako, kad idem u supermarket, ako mi je želja. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvek kad poželim. Fraze: "jednog dana" i "jednog od ovih dana" nestale su iz mog rečnika. Ako nešto vredi videti, slušati ili raditi, onda ja to želim videti, slušati ili raditi SADA. Nisam siguran u to, šta bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovde sutra, u šta mi svi verujemo. Mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom familijom, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj zbog nekih nesporazuma, i pomirila se s njima. Verujem da bi ona išla da jede u kineski restoran, to je njena omiljena hrana.
Upravo ove neuradjene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani. Smeta mi što sam prestao da vidjam moje dobre prijatelje koje sam ja "jednog dana" hteo nazvati. Smeta mi što ne pišem pisma, koje sam mislio pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi i žalosti me da nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braći i deci, češće, koliko ih volim. Sada pokušavam da ne zakasnim, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti naš život sa smehom ili radošću. I svaki dan kažem sebi samom, da je danas jedan specijalni dan... Svaki dan, svaki sat, svaki minut... je specijalan.

Pogled kroz prozor

Dva muškarca, obojica jako bolesni, zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svakoga dana mogao sedeti na svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.
Drugi muškarac je morao stalno ležati na ledjima.
Brzo su se upoznali i razgovarali celoga dana. Pričali su o svojim porodicama, poslu, gde su bili u vojsci i gde na odmoru. Svakog dana je muškarac koji je sedeo do prozora opisivao drugome stvari koje je video napolju.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živeti za te trenutke kada je njegov prijatelj sedeo i pričao o dogadjajima i bojama spoljašnjeg sveta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su deca spuštala svoje čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cveće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je ulepšavalo kraj, a u daljini su se videla svetla grada.
Kada je muškarac do prozora detaljno objašnjavao sve to, njegov prijatelj na drugom krevetu bi zatvorio oči i zamisljao sve te slikovite prizore. Jednoga dana mu je muškarac do prozora opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je video u svojoj glavi. Tako su prolazili dani i nedelje.
Jednog jutra je sestra donela vodu za umivanje i do prozora pronašla telo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je iznelo telo iz sobe. Tada je drugi muškarac zamolio da ga pomaknu do prozora. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinuvši se da se udobno namesti i ostavila ga samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi put pogledao spoljašnji svet. Konačno je imao priliku da sam uživa u lepotama. Pogledao je kroz prozor i ugledao prazan zid.
Kada se sestra ponovo pojavila, muškarac je pitao koji je to razlog da je pokojni prijatelj tako lepo opisivao stvari u spoljašnjem svetu. Sestra mu je rekla da je bio slep i da nije mogao videti zid koji je stajao ispred prozora.
Zatim reče: "A možda je ipak hteo usrećiti vas?"

Zovem se Ljubav

Postojala sam pre nego sto je bilo šta postojalo u Univerzumu, postojala sam pre nego sto je postojala priroda, postojala sam prije nego sto je postojao covek. Bila sam usamljena, htela sam da podelim sve ovo sto nosim sa sobom kroz nebrojene vekove i stvorila sam svet koji sam htela da se mojim imenom zove.
Uvukla sam se u more i jezera, u reke i potoke, u planine i beskrajna polja, u sume i proplanke. Ja sam ona u kojoj se umivate, ja sam ona u kojoj lice svoje ogledate, ja sam ona koju udisete.
Volim da dodjem iznenada, kada se nenadate, volim da vam oduzmem dah, volim da vam oduzmem moc govora.
Volim da vam srce brzo zakuca, da vam kolena klecaju, da cesto izgovarate nesuvisle recenice.
Volim da zbog mene radite nepromišljene stvari, da se smete kao deca, volim da setate livadama i berete retko cvece.
Volim da ste radosni zbog mene, volim da zbog mene pevate, volim da zbog mene pesme pišete, da zbog mene price izmišljate kojima nijedna bajka ravna nije.
Ali sam tuzna kada me se bojite.
Tukli ste me, mucili, zatvarali u tamne kleti, izbacivali iz hramova, ostavljali me gladnu i zednu, zaklanjali ste sunce od mene, slali vecne kise i tmurne oblake, krali ste duge od mene. Vezivali ste me lancima, niste mi dali da se sirim i razvijam, govorili ste cak i da ne postojim. Niste verovali u mene, izmišljali ste strasne stvari samo da prikrijete moje ime, palili ste, pljackali ste, ubijali ste.
Ali sve sam zbog vas izdrzala.
Nisam se bunila, plakala sam u tajnosti da me ne vidite nesrecnu, da vas ne rastuzim. Sve lance sam pokidala, sve sam oblake rasterala, nepriemetno, tiho i tajno, da mi se ne prepadnete naprasno. Sunjala sam se kao mio lopov oko vasih srca, omeksivala ograde koje ste postavljali i mislili ste da vam se nece moci nikada vise ukloniti. Brisala sam vam suze sa lica kada ste mislili da vam ih nema ko obrisati, terala na smeh kada ste mislili da cete vecno plakati, terala vas na govor i tada kada biste se zarekli na vecno cutanje.
Ne bojte se.
Primite me u svoje dvorove, otvorite mi vase hramove. Primpremite sudove duse svoje da vam ih napunim radoscu i veseljem. Ja cu biti vasa molitva, ja cu biti vas vid kada ne vidite, ja cu biti vas sluh kada ne cujete, ja cu vas nahraniti kada ogladnite, ja cu vas napojiti kada ozednite. Ja cu biti vasa svetlost u mraku, ja cu biti put po kojim cete hoditi kada budete mislili da prolazite nepoznatim predelima.
Ne bojte se. Otvorite srce i primite me u sebe. Jer sam tu. Jer postojim.
Zovem se Ljubav, samo me pozovite i bicu tu.

Stablo i cvijet

U zoru je podno stabla iznikao malen Cvijet. I tek što je otvorio oči, ugledao je Stablo.
- Ti si, sigurno, veliki Cvijet - reče mu.
- Ne, ja nisam Cvijet. Ja sam Stablo - odgovori Stablo.
- Kakva je razlika izmedju Stabla i Cvjeta? - upita Cvijet
- Cvijet živi nekoliko dana, a Stablo mnogo godina - reče Stablo.
- I to je sve ?
- Ne - odgovori Stablo
- Mi Stabla izdržimo i najjače vjetrove, a vi, Cvjetovi, prehladite se i od najblažeg lahora.
- To je sve? - ponovno upita Cvijet.
- Vas mogu ubrati i darovati. Vas se može staviti u vazu i njegovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude,a s nama Stablima je drugačije.
Nas ne mogu ubrati i pokloniti. I ne mogu nas staviti u vazu i njegovati. Mi uvijek ostajemo po strani.
- Zar smo mi Cvjetovi na putu?
- Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primjete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze. Uostalom, lako je pogaziti one koji vole, jer oni nisu zaštićeni.
- Šta se dogodi kada neko pogazi Cvijet?
- To se uvek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pregažen cvijet.
Nas Stabla niko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole Cvjetove.
- Onda si ti - reče mu Cvijet - izuzetak među Stablima, jer tebe voli jedan mali Cvijet.
Kada je oko podneva pripeklo sunce, Stablo je svojom sjenom zaštitilo Cvjetić.

Posebna mama

Zamišljam si Boga kako leti iznad zemlje i s velikom pažnjom izabire subjekte za produženje vrsta. On sve promatra i diktira anđelima upute u veliku knjigu: Beth Amstrong, sin Matija - svetac zaštitnik, Majorie Forest, kći Ceciulija - svetica i tako dalje.
Konačno jednom anđelu spominje jedno ime i kaže sa smješkom:
- Ovoj ću dati dijete s teškoćama u razvoju.
- Zašto njoj, Gospodine, pa ona je tako sretna!
- Upravo zbog toga - kaže Bog sa smješkom - mogu li jednom djetetu sa teškoćama u razvoju dati mamu koja se ne zna smijati? To bi bilo okrutno.
- Ali, ima li ona dovoljno strpljenja?
- Ja ne želim da ga ima odveć, jer će se utopiti u moru sažaljenja i očaja. Kada prođu poočetni šok i bijes, ona će to odlično obavljati. Gledao sam je danas. Ima smisao za samostalnost i neovisnost koji su u majke tolika rijetkost. Shvati, dijete koje ću joj darovati živjet će u svom vlastitom svijetu, a ona ga mora prisiliti da živi u njezinom svijetu, a to neće biti lako.
- Ali, Gospodine, ona ne vjeruje u Tebe!
- Nema veze - nasmiješi se Bog - to ću već dovesti u red. Ona je prikladna osoba. Ima i dovoljno egoizma.
- Kako egoizma? Pa zar je to vrlina?
- Ako se povremeno ne može odvojiti od djeteta, neće sve to moći preživjeti. Ovu ću ženu nadariti nesavršenim djetetom. Ona to još ne zna, ali treba joj zavidjeti. Nikada neće izgovorenu riječ prihvatiti kao nešto što je samo po sebi razumljivo. Ni jedan korak neće shvatiti kao nešto svakodnevno. Kada njezino dijete prvi put kaže "mama", bit će joj jasno da je doživjela čudo. Ja ću joj dopustiti da jasno spozna sve ono što i ja spoznajem: neznanje, okrutnost, predrasude. Dopustit ću joj da se izdigne iznad svega toga. Ona nikada neće biti sama. Ja ću biti s njom svaki dan njezina života, svake minute, jer ona radi moj posao toliko sigurno kao da je ovdje kraj mene.
- A njezin svetac zaštitnik?
- Ogledalo će biti dovoljno - nasmije se Bog.

Majčino pismo Svijetu
Dragi Svijete!

Moj sin danas prvi puta kreće u školu.Jedno vrijeme će za njega sve biti neobično i novo.
Željela bih da se ti prema njemu odnosiš nježno.
Vidiš do sada je on bio glavni u kucć. Bio je gazda u svom dvorištu. Ja sam uvijek bila tu da liječim njegove rane i da ga utješim.
Ali sada - stvari će se promjeniti.
Ovoga jutra, on će sići niz stepenice i mahnuti mi rukom. Krenuće u veliku avanturu u kojoj će vjerovatno biti i ratova i tragedije i tuge.
Da bi živio u svijetu u kome mora da živi, bit će potrebna vjera, ljubav i hrabrost.
Zato,Svijete, željela bi da ga nekako uzmeš za tu njegovu mladu ruku i da ga naučiš stvarima koje će morati da zna.
Uči ga,ali nježno ako možeš. Nauči ga da na svakog nitkova dolazi po jedan heroj, da na svakog političara dolazi po jedan vođa koji se istinski posvetio svom poslu, da na svakog neprijatelja dolazi po jedan prijatelj.
Nauči ga čudesnim stvarima koje pružaju knjige.
Daj mu da na miru razmišlja o vječitoj tajni ptica na nebu,pčela na suncu i cvijeća na zelenom brežuljku.
Nauči ga da je mnogo časnije da doživi neuspjeh nego da vara.
Nauči ga da vjeruje u vlastite ideje čak i kad mu svi drugi kažu da nisu valjane.
Nauči ga da svoje mišiće i svoj mozak proda što je moguće skuplje ali da nikada ne stavlja cijenu na svoje srce i dušu.
Nauči ga da zatvori uši pred gomilom koja urla... ali da stoji uspravno i da se bori ako misli da je u pravu.
Uči ga nježno, Svijete, ali nemoj ga razmaziti, zato što se dobar čelik kuje samo u vatri.
Ovo je veliki zahtjev, Svijete, ali vidi šta možeš da učiniš. On je tako drag mali čovjek.
Hvala ti Svijete!
majka

Kraj odvojenosti

Ovo su zaista zanimljiva vremena, jer se nalazimo na neiscrtanoj – neobilježenoj teritoriji i mnoge mogućnosti su nam otvorene. Kad smo tek bili prešli u novu energetsku stvarnost i iskusili je, tamo još uvijek nije bilo ničega. Predvodnici se nalaze na prvoj teritoriji koja nema iscrtanih, omeđenih energija, dok se svi ostali nalaze iza sa povećim društvom, pa čak i tako raspoređeni, svi imamo doživljaje koji se savršeno uklapaju u ovo gdje se sad nalazimo.
Na ovaj način, možda ćemo osjetiti da postoji jedna praznina, ili samo osjećaj da ne postoji bilo kakva energija. Možemo ispružiti ruke i osjetiti veliki prostor, dosta zraka oko sebe ili pak možda – ništavilo na koje ne možemo spustiti prste. Možemo se osjećati odvojenima i samima. U ovoj novoj zemlji, ništa još nije kreirano, tako da je paleta još uvijek prazna, čeka na poteze naše četkice da nešto stavimo na nju i dakako da povežemo tačke.
U ranijem periodu mogli smo se mnogo lakše povezati sa Izvorom ili energijom više vibracije odozgo, posve sami. Sada u ovoj novoj zemlji, zato što toliko mnogo svjetla držimo u sebi, a što nam također daje ulazne ključeve za drugu stranu, sada smo pozvani da se povežemo jedni s drugima, kao sredstva povezivanja sa svjetlom. Otkrit ćemo da ako se vratimo uobičajenim načinima ponašanja – da smo sami ili odvojeni, jednostavno ćemo potonuti kao kamen u vodu, naizgled nemoćni da pronađemo svjetlo, da se povežemo sa bilo čime, ili čak da se samo i sjetimo gdje se nalazimo, šta ono radimo i kamo smo se ono zaputili.
Ja sam se preselila na novu fizičku lokaciju prošle sedmice. Dan prije nego ću preseliti, dok sam se još uvijek pakovala u kući, iznenada se pojavio ugovarač-prodavac nekretnina koji će početi prvu gradnju na zemlji „Anđeoskog odmorišta“. Nisam ga već neko vrijeme vidjela, i bilo koga u vezi s tim, i dok smo sada razgovarali, on mi je impulsivno dao broj nekog ko će mi pomoći sa stvarima za preseljenje, iako sam ja već obezbijedila par ljudi za to. Sljedećeg jutra kad sam se s kamionom vratila kući da počnem pakovanje, primjetila sam neke prazne kutije ispred ulaznih vrata...Inače, nestalo mi je kutija za pakovanje jer se moja kuća nalazi daleko od mjesta gdje bih ih mogla nabaviti, i zato mi preselenje nije išlo glatko. Zato su ove prazne kutije predstavljale dobrodošlo iznenađenje. Kad sam ušla u kuću i provjerila govornu poštu, čekala me poruka da je firma koja će me preseljavati otkazala u zadnji čas.
I tako sam stajala ispred kamiona dugog 24 stope, koji je stigao iz drugog grada, a ja nisam imala nikog da mi pomogne utovariti stvari. Sreća, pa sam prethodnu veče ipak nazvala osobu koju mi je moj ugovarač preporučio jer tad još nisam znala šta će se desiti, ali učinila sam to za svaki slučaj. Za samo nekoliko minuta, stiže auto i tri mlada čovjeka izlaze, spremni da pomognu i utovare stvari u kamion. Kao mali anđeli, oni su tovarili i tovarili, cijelo vrijeme smijući se. „Nastavite se smijati,baš mi prija, i hvala vam mnogo“, stalno sam im govorila. Kad su završili, smjestili su se u zadnji dio kamiona, s nogama na vani, i počeli me ispitivati. Nakon priče i mnoštvu zagrljaja na kojima sam insistirala, oni su ušli u svoje auto i odvezli se.
Moja unučad-blizanci su taman pregrmili gripu i pošto smo stalno skupa, a i kako sam kasnila i bila iscrpljena, tog dana kad sam preseljavala, dobila sam i ja gripu. Kad je kamion otišao,još sam imala par lomljivih stvari za utovariti i počistiti staru kuću da ne bi narednog dana opet vozila ovamo 2 i po sata samo zbog čišćenja. I tada sam osjetila da sam veoma bolesna. Svako malo legla bih na pod, pokušavajući skupiti energije. Ranije, znala sam se lako natjerati i nadići ovakve probleme, ali ovog puta, bila sam zaista istrošena. Zamolila sam anđele da me oporave, očekujući da ću osjetiti uobičajeni mlaz energije i onaj osjećaj lebdenja, i da ću nakon toga biti spremna da dovršim moj posao. Ništa se nije dogodilo. „Ovo je čudno“, pomislila sam. Ono što sam zaboravila je da mi više nismo odvojeni. Zamolila sam (anđele) za pomoć kako bih „JA“ mogla završiti ono što je bilo potrebno, a potpuno zaboravljajući da sam trebala, umjesto toga, zatražiti da mi stigne pomoć!
Konačno, dok sam razgovarala s kćerkom na telefon ( budući je s djecom, nije mogla doći da mi pomogne) konačno smo se dogovorile da ću ja otići u Corrales (gdje je moj novi dom) i onda se ponovno vratiti da očistim i natovarim sve preostale stvari. Noge su mi bile poput gume, tijelo kao da je bilo izrovareno, i nisam imala energije više ni za jedan korak. Iscrpila sam sve rezerve - nije bilo nikakve nade. Bila sam nevjerovatno „iscjeđena“ . Odjednom, dva auta su se zaustavila ispred kuće. Moj ugovarač radova i dvojica pomoćnika su iskočili iz auta, nudeći mi pomoć. Ova dva pomagača natovarila su moj auto s preostalim stvarima i očistila cijelu kuću! Kao mali anđeli sa svojim pernatim krilima, oni su prali, usisavali, čistili prozore, i sve obavili za sat vremena. I to je bilo to. Više ne možemo dalje ići sami, i ostajati u našim malim ličnim utočištima kod kuće i činiti sve sami. Ako to budemo tako radili,osjećat ćemo se prazno, iscjeđeno, možda i depresivno ali i diskonektirano, a što dosad nismo doživjeli. Nova stvarnost ne dozvoljava nam odvojenost.
Kad se povezujemo s drugima, naša energija istog momenta raste, mi se punimo i osvjetljavamo sebe (iznutra) i veoma prirodno idemo u povišena stanja svijesti koja postoje u dimenziji viših vibracija. Kad sam nedavno kupila novu kuću u Corralesu u Novom Meksiku, imala sam sreću da se povežem sa već pomenutim zaista fantastičnim prodavcem nekretnina. Gregova je jedina uloga da pomaže ljudima i to je u ovo kratkog vremena bilo tako očigledno:nakon što sam sve završila i držala ključeve svog novog doma u rukama, sjedila sam u njegovoj kancelariji i rekla mu: „Hvala ti mnogo. Ovo nikad ne bih mogla uraditi bez tebe i tvoje pomoći kao i stalne prisutnosti na svakom koraku moje selidbe.„
Očekujući da ću sada se rastati s njim, on je, naprotiv odmah rekao: „Nisam još završio! Još te moram upoznati sa dobrim članovima naše zajednice, da ti pomognu sa drugim problemima oko finansija i ostalog i molim te slobodno pozovi moju kancelariju bilo kad i šta god da ti treba. A za par dana, i sam ću doći do tebe sa šampanjcem da proslavimo tvoj novi dom. Svijdet će ti se ovdje. I zovi me ako ti ikad išta zatreba!““
Kad god trebamo biti zajedno, dešavat će se zapanjujuće stvari. I kad god se sretnem sa svojim prodavcem nekretnina, dešavaju se nevjerovatne stvari. Mi stvaramo novu realnost našim povezivanjem s drugima. I kad se povežemo jedni s drugima, vibracija tog mjesta automatski postaje mnogo viša, i tada sve doista postaje moguće.
Nedavno, povezala sam se opet sa svojom prijateljicom Lynn koja živi u Koloradu. Kad god pričamo na telefon, energija se počne dizati i mi se osjetimo osvježene i podmlađene. Nedavno smo pričale da smo istog dana pogledale svoje ruke i pomislile: 2Kako je moja koža ovako naglo ostarila? Osjećam se tako mlado iznutra, pa se starenje uopšte ne uklapa u kompletnu sliku. Nešto ovdje nije uredu!“ Skoro istih godina, duboko iznutra, nikad nismo pomislile da bismo mogle ostariti i jednostavno smo ZNALE da to nije bio dio plana. Ali, kako smo nastavile da se gledamo u ogledalo, dok smo pričale, dakle Lynn u Koloradu, a ja u Novom Meksiku, primjetile smo odjednom da izgledamo puno mlađe.
Ova povezanost koju ćemo imati jedni s drugima stvorit će novu stvarnost i postavit nas u dimenziju viših vibracija. U njoj bolest ne postoji, starenje ne postoji i tu možemo stvoriti bilo šta što naše srce želi. Upravo u našem povezivanju jednih s drugima, stoji osnov za trajno bivanje (postojanje) u višim dimenzijama. I dakako, pozitivno mišljenje i dalje – ne može naškoditi!
A šta ako ne znamo kako da se povežemo jedni s drugima ili da se međusobno pronađemo?
Prije par dana, bila sam u redu u apoteci i desila se zanimljiva stvar. Ispred mene je bio lijep čovjek tamne kože i kose svezane u veliki crni konjski rep. I taman je pričao kasirki kako je bio na sastanku za samce, ali nije imao sreće da pronađe nekog za sebe. Pričao je kako je u potrazi za nekom ženskom osobom. Inače, jedna moja prijateljica je bila u istoj situaciji tražeći muškarca koji je ličio baš na ovog iz apoteke. Odmah sam je se sjetila, ali ovdje sam ja stajala pored njega, a ne ona. Par dana prije ovog događaja, toj istoj prijateljici sam govorila da sam spremna početi sjediti na verandi i ljuljati se opušteno. Sljedećeg dana, ona se našla u nečijoj kući sjedeći na trijemu i ljuljajući se na verandi i tad je mislila na mene.
Moja kćer došla je na ovaj svijet da bi povezala rase. Kad je bila mlada, crtala bi slike djece svih boja kože, kako se drže za ruke u krugu. Jučer kad sam pogledala u poštanski sandučić,jedan od mojih stalnih čitalaca poslao mi je kutiju sa nekoliko lutaka različite boje kože kako se drže za ruke. Moja kćer će se naredne subote nakratko vratiti u Sjevernu Karolnu da dovrši svoju misiju, jer je sad konačno spremna za to, i onda ćemo se ponovno ujediniti pa su zato ove lutke koje sam upravo dobila došle u pravi trenutak kao potvrda. Te lutke zasigurno su bile za nju.
S novim načinom življenja, toliko smo jako povezani da mi stvaramo jedni za druge. Mi dobijamo stvari koje trebaju drugi,upravo oni s kojima smo povezani. To je iz razloga što sad počinjemo formirati novu mrežu i pomaganje jednih drugima će biti izuzetno rašireno, nudeći jedni drugima šta god da je potrebno, a to će nam pomoći da podržimo ovu mrežu na uzbuđujući i predivan način. Imat ćemo toliko toga da ponudimo drugima, kako se više zbližavamo, stvarajući uslove da zadovoljimo sve svoje potrebe i sve ono o čemu smo ranije samo sanjali. Vrijeme za to je - sad i stvari će se upravo tako odvijati -kroz povezivanje s drugima. Povezivat ćemo se tako prirodno, i ako smo otvoreni ka tome te ako drugima ponudimo ono što imamo, i ako shvatimo da odvojenost ne postoji, mi ćemo se zaista tada naći u Raju na Zemlji.
S ljubavlju Karen

Prosjak

- 6 kuna! - reče prodavačica na kiosku.

Platio sam i uzeo jutarnje izdanje novina. Stavio sam ih pod ruku i krenuo prema svom omiljenom kafiću. Iako je bilo rano nedjeljno prijepodne, dan je bio topao.

Rana jesen ili kasno ljeto. Na terasi je sjedilo nekoliko gostiju. Zavalio sam se u stolicu, naručio kavu i otvorio novine. Za susjednim stolom sjedio je mladi par, zauzet sam sobom. Ovlaš sam prošao stranicama posvećenim politici i zaustavio se na sportskoj stranici. Zvuk glazbe sa zvučnika miješao se sa zvukom zvona sa obližnje crkve koje je pozivalo na misu. Taman sam bio zadubljen u posljednje rezultate utakmica, kad sam više osjetio nego primijetio prisustvo nekog ispred sebe.

Podigao sam pogled. Ispred mene je stajao čovjek poderane odjeće, prljavog lica, nepočešljane kose i ispružene ruke. Očito prosjak.

- Nemam! - rekao sam kratko i vratio se rezultatima.
Nije reagirao.
- Nemam ništa za tebe! Ajde odzuji dalje! - povisio sam glas, želeći ostaviti dojam.
Prosjak je i dalje stajao mirno ispružene ruke.
- Zar me nisi čuo, nemoj da te sada…- zastao sam u pola riječi jer mi je pažnju privukao maleni predmet u njegovoj ruci.
Bilo je to raspelo.
- Pa on ne prosi, on daje! - sinula mi je misao koja me šokirala.

Začuđeno sam gledao u raspelo. Tek tada postao sam svjestan njegovog pogleda. Pogleda punog takve mirnoće, blagosti i nježnosti da me to jednostavno – pokosilo.

Neobjašnjivo jak osjećaj sramote i stida zapekao me u prsima. Pogled mi se zamaglio i gotovo nekontrolirano počele su mi teći suze niz lice. Okrenuo sam glavu u stranu i pokrio oči rukama, kao da se time želim zaštititi. Na brzinu obrisao sam suze i poželio reći »sorry, stari« ili neku sličnu g..post. No, više ga nije bilo ispred mene.

Ustao sam od stola i počeo se okretati na sve strane ne bi li ga vidio negdje. Par za susjednim stolom gledao me sa zanimanjem.

- Jeste li vidjeli….

Na stolu do novina ležalo je raspelo. Polako sam ga uzeo drhtavom rukom. Bilo je toplo. Sjeo sam na stolicu i u nevjerici dugo još gledao u njega. Od tog dana trudim se da ne prođem uz prosjaka a da mu ne podam nešto. Ako ništa drugo barem malo samilosti.