Haruki Murakami

Haruki Murakami
1949.-

Haruki Murakami rođen je 12.01.1949. u Kjotu, ali je veći dio svog odrastanja proveo u Kobeu. Njegov je otac bio budistički svećenik, a majka kćer veletrgovca iz Osake. Oboje su predavali japansku književnost.
Unatoč toj činjenici, Murakamija više interesira američka književnost, što ga i izdvaja iz glavne struje japanske književnosti.
Studirao je dramu na Sveučilištu Waseda u Tokiju, gdje se i upoznao sa svojom budućom ženom, Yoko. Njegovo prvo zaposlenje bilo je u trgovini gramofonskih ploča. Nakon završenog studija 1974. godine otvara jazz bar „Peter Cat“ u Tokiju, koji radi sve do 1982. godine. Tema mnogih njegovih romana, kao i sami naslovi povezani su s glazbom, uključujući Dance, Dance, Dance (od R&B grupe The Dells), Norveška šuma (Norwegian Wood, po pjesmi Beatlesa) i Južno od granice, zapadno od Sunca (South of the Border, West of the Sun, prvi dio naslov je pjesme Nata Kinga Colea).
Murakami je započeo s pisanjem u svojim ranim tridesetim godinama. Kako je sam rekao, gledajući košarkašku utakmicu odjednom je osjetio neobjašnjivu inspiraciju za pisanjem svog prvog romana (Hear the Wind Sing, 1979.). Nekoliko narodnih mjeseci pisao je samo nekoliko sati nakon završenog radnog dana u baru, tako da je uspijevao samo pisati kratka poglavlja. Nakon što ga je završio, roman je poslao na jedini natječaj koji je htio prihvatiti rad takve dužine i osvojio je nagradu.
Taj prvotni uspjeh ohrabrio ga je da nastavi s pisanjem. Godinu kasnije izdaje nastavak Pinball 1973. Godine 1982. izdaje Lov na divlju ovcu (A Wild Sheep Chase). Godine 1985. objavljuje Tvrdo kuhana zemlja čudesa i kraj svijeta (Hard-Boiled Wonderland and the End of the World).
Svjetski poznat Murakami postaje objavljivanjem Norveške šume (Norwegian Wood), nostalgične priče o gubitku i seksualnosti. Milijun kopija prodano je u Japanu. Među mladim Japana Murakami je postao superzvijezda. Knjiga je tiskana u dva dijela, koja su prodavana zajedno. Jedna je imala zeleni, a druga crveni ovitak. Najzagriženiji obožavatelji izražavali su svoju naklonost jednom od dijelova noseći odjeću zelene, odnosno crvene boje. Godine 1986. Murakami napušta Japan, putuje Europom i nastanjuje se u SAD.
Predaje, između ostalog, na Sveučilištu u Princetonu. Baš u to vrijeme i nastaju romani Dance, Dance, Dance i Južno od granice, zapadno od sunca (South of the Border, West of the Sun).
Kratke su priče važan dio Murakamijevog opusa.
Djela objavljena u Hrvatskoj:Moj slatki SputnikJužno od granice, zapadno od sunca,Nakon potresa,Norveška šuma,Tvrdo kuhana zemlja čudesa,Lov na divlju ovcu,Pleši, pleši, pleši

Nakon potresa
-odlomak

Znaš, Jun“, rekao je, „vatra može poprimiti bilo koji oblik koji poželi.
Vatra je slobodna. Zato može izgledati kao sve što ti padne na pamet, zavisno od onoga što se nalazi u čovjeku koji gleda.
Ako tebe obuzima taj duboki, spokojni osjećaj dok gledaš vatru,
to je zato što ti vatra pokazuje taj duboki, spokojni osjećaj koji nosiš u sebi. Razumiješ?“
"Aha.“
„Ali to se ne događa s bilo kojom vatrom.
Da se to dogodi, sama vatra mora biti slobodna.
To se neće dogoditi s vatrom u plinskoj peći ili s plamenom upaljača.
To se neće dogoditi ni s običnim krijesom.
Da vatra bude slobodna, moraš je zapaliti na pravom mjestu.
Što nije lako. Niti to može svako.“

Nakon potresa-
odlomak

„Ima jedan američki pisac koji se zove Jack London“, poče Mijake.
„Da, onaj tip koji je pisao o vatri!“
„To je taj. Dugo je mislio da će umreti tako što će se utopiti u moru. Bio je u to potpuno siguran. Da će skliznuti i pasti u more noću i niko neće primetiti, i on će se utopiti.“
„I zbilja se utopio?“
Mijake zatrese glavom.- „Ne. Ubio se morfijumom.“
„Znači, nije mu se ostvario predosećaj. Ili je možda sam preduzeo korake da se ne ostvari?“
„Na prvi pogled tako izgleda,“ reče Mijake i zastane na trenutak. „Ali, na neki način, imao je pravo! Zbilja se utopio sam u tamnom moru. Postao je alkoholičar. Utopio je telo vlastitom očaju – do same srži – i umro je u mukama. Predosećaj nekad znači nešto drugo. A ono što znači može biti mnogo snažnije od stvarnosti. To je najstrašnije kod predosećaja. Razumeš šta mislim?“
Junko je neko vreme o tome razmišljala. Nije razumela šta misli.
„Nijednom nisam razmišljala o tome kako ću umreti“, rekla je. „Ne mogu o tome da mislim. Ne znam ni kako ću živeti!“
Mijake klimnu glavom. „Znam šta želiš da kažeš“, reče. „Ali može se reći da postoji način života kojim upravlja način na koji će osoba umreti.“

Nakon potresa-
odlomak

"..Kao i obično, Junko je mislila o priči Jacka Londona ’Kako pripaliti vatru’.
To je priča o čovjeku koji putuje sam kroz zasnježenu unutrašnjost Aljaske i o njegovim pokušajima da potpali vatru.
Ako je ne uspije upaliti, smrznuće se i umrjeti.
Sunce je zalazilo. Junko nije mnogo čitala, ali je ovu kratku priču pročitala stotinu puta...
Mjesto gde se ta priča događa uvjek joj se jasno prikazivalo pred očima kad god ju je čitala.
Osjećala je čovjekov strah, nadu i očaj, kao da se sama boji, nada i očajava; osjećala je kako mu srce udara dok gleda smrti u oči.
A najvažnije od svega je što je čovjek u biti čeznuo za smrću.
To je pouzdano znala. Nije mogla objasniti kako, ali znala je od početka.
On je zapravo želio smrt. Znao je da je to za njega pravi svršetak.
A opet, morao se i dalje boriti iz sve snage.
Morao se boriti protiv mnogo nadmoćnijeg protivnika da preživi.
Junko je najviše potresala ta duboka kontradikcija..."

Južno od granice,zapadno od sunca-
odlomak

"..Ja kakav sam sada - sam onaj ja koji je odrastao bez brata i sestre.
Da sam imao brata ili sestru, tada to ne bih bio ja kakav sada jesam, pa je ovom meni, koji je tu, protuprirodno da razmišljam kako bi to bilo da imam brata ili sestru."
"Imam osjećaj da razumijem šta govoriš."
"Stvarno?"
"Aha... Mislim da ima stvari na svijetu koje se mogu promjeniti i onih koje ne mogu.
A činjenica da vrijeme neumitno prolazi ne može se promjeniti.
Kad si dovde stigao, nazad više ne možeš, zar ne?
Kad prođe izvesno vrijeme, neke se stvari očvrsnu.
Kao cement u kanti. A kad se to desi, više ništa ne možemo da promjenimo.
Ti želiš da kažeš da se cement od kojeg si ti sazdan potpuno stegnuo,
pa osim takvog tebe kakav si sada, drugačiji i ne postoji ?.."

Južno od granice,zapadno od sunca-
odlomak

"..Dešavalo mi se da se probudim u dva-tri sata ujutru i da ne mogu više da zaspem.
Tada bih ustajao iz kreveta, odlazio u kuhinju, sipao sebi viski i pio ga.
S čašom u ruci, dugo bih s prozora posmatrao groblje u tmini i podno njega, na putu, farove automobila koji su tuda prolazili.
Ti sati koji su vezivali noć i praskozorje, bili su dugi i mračni.
Ponekad sam pomišljao da bi mi bilo lakše kad bih mogao da zaplačem.
Ali, nisam znao zbog čega bih plakao. Nisam znao ni zbog koga bih plakao.
Bio sam previše samoživ da plačem zbog nekog drugog,
i prestar da plačem zbog sebe samog..."

Južno od granice,zapadno od sunca-
odlomak


"...Ono što me je snažno privlačilo nije neka spoljna lepota koja se može meriti opštim kriterijumima ili količinom, već ono nepromenljivo, što se nalazi duboko unutra.
Kao što neki ljudi potajno vole oluje, zemljotrese ili nestanak struje, tako ja volim to nešto neopipljivo što mi upućuju pripadnice suprotnog pola. Nazovimo to magnetizmom.
To je sila koja te hteo ne hteo, ščepa i usisa. Ta sila bi se najpre mogla uporediti sa mirisom parfema. Možda čak ni onaj koji se bavi spravljanjem parfema ne bi mogao da objasni kako se stvara miris koji poseduje takav magnetizam.
Ni nauka ne može to da objasni. Jedan miris privlači možda pedeset od sto ljudi, a neki drugi miris verovatno privlači onih preostalih pedeset.
Ipak, na svetu postoje i mirisi koji silovito privlače samo jednog ili dva čoveka.
To su posebni mirisi, a ja sam imao moć da ih iz daljine jasno namirišem.
Znao sam da su mi suđeni.
Tim devojkama sam hteo ovo da kažem:
Slušaj, ja znam! Možda niko drugi nije shvatio, ali ja - jesam!"