Jorge Luis Borges

Jorge Luis Borges
1899.-1986.

Jorge Luis Borges rodio se, 24.8.1899. u Buenos Airesu nakon osam mjeseci majčine trudnoće. Otac mu je bio advokat po profesiji, no bio je takođe i predavač psihologije, a i pisac. Napisao je jedan roman i nekoliko zbirki poezije. U kući Borgesovih engleski se jezik govorio ravnopravno sa španjolskim jer je Jorgeova baka po ocu bila Engleskinja. Borges će čitavog života čitati velike engleske i američke pisce u originalu, ne smatrajući nikad engleski stranim odnosno naučenim jezikom (poput francuskog ili njemačkog kojima je takođe savršeno vladao) i držeći ga skoro drugim maternjim. (Na sličan je način i Danilo Kiš od ranog djetinjstva bio bilingvalan.) Borgesova majka bavila se takođe književnim radom i prevođenjem. Već u dobi od sedam godina Borges će napisati prvu pripovijetku na španjolskom te tekst o grčkoj mitologiji na engleskom jeziku, a dvije godine kasnije prevest će Wildeovog Sretnog princa. Kada je Jorge imao petnaest godina obitelj seli u Ženevu. U svojoj posljednjoj knjizi Borges će zapisati: Od svih gradova na svijetu, od raznih i prisnih domovina što ih čovjek traži i zaslužuje tijekom putovanja, Ženeva mi izgleda najpogodnija za sreću. Dugujem joj, od 1914. nadalje, otkriće francuskoga, latinskoga, njemačkoga, ekspresionizma, Schopenhauera, Budhina nauka, taoizma, Conrada, Lafcadija Hearna i čežnje za Buenos Airesom. Uz to i ljubavi, prijateljstava, poniženja, i napasti samoubojstva. Ovaj zapis Borges će završiti riječima: Znam da ću se uvijek vraćati u Ženevu, možda i nakon tjelesne smrti. Borges je četrnaestog juna 1986. godine i umro u Ženevi gdje je i sahranjen. Tamo je i nakon tjelesne smrti. Osim u Ženevi obitelj Borges će tokom sedmogodišnjeg življenja u Europi neko vrijeme obitavati i u Luganu te u Španjolskoj. 1921. Borges se vraća u rodni grad, čežnju za kojim je otkrio u Europi. Po toj će čežnji i nasloviti svoju prvu knjigu pjesama dvije godine kasnije: Čežnja za Buenos Airesom. U narednih dvanaest godina objavit će nekoliko knjiga pjesama i eseja. 1935. objavljuje prvu zbirku pripovjedaka. Ovo je književna vrsta po kojoj je vjerovatno najpoznatiji. Nikada nije ni pokušao napisati roman i grozio se svakog žanra koji bi po opširnosti oponašao ep. 1938. godine vid mu počinje uveliko slabiti. Gotovo pola života bio je skoro slijep. Posljednjih trideset godina zabranjeno mu je bilo da čita i piše. Od tada je diktirao svoja djela. Štap za slijepe postao je neizostavan dio njegove odore. Ako je ruska književnost izišla iz Gogoljevog šinjela, a modernizam iz Joyceovog šešira, postmoderna je izišla iz Borgesovog štapa. Tokom četrdesetih i ranih pedesetih godina Borges objavljuje svoja najznačajnija djela, među ostalim: Vrt razgranatih staza, Aleph te Druga istraživanja. U vrijeme vladavine Perona i njegove žene Evite gradske vlasti smijenit će ga zbog njegove opozicije peronizmu s mjesta bibliotekara i postavit će ga na mjesto inspektora za živad na gradskoj tržnici. Borges će odbiti ovo ponižavajuće zaposlenje i jedno će vrijeme držati predavanja na Višem institutu engleske kulture. Nakon Peronovog pada 1955. nova vlada postavlja Borgesa za direktora Nacionalne biblioteke. 1961. zajedno sa Samuelom Beckettom dobiva nagradu Međunarodnog kongresa izdavača. (Te je godine Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu.) Od ovog perioda počinje Borgesova svjetska slava. Knjige mu se prevode na sve jezike, dobiva mnoštvo doktorskih honoris causa titula (među ostalim: Oxford, Sorbonna, Columbia, Michigen), drži predavanja svuda po svijetu, postaje laureatom mnogih nagrada (Jeruzalem, Alfonso Reyes, Fondo nacional de las artes ; Nobela nikad nije dobio, bio je vječiti kandidat), po njegovim djelima snimaju se filmovi i postavljaju pozorišne predstave, o njemu se pišu studije i snimaju dokumentarci, putuje svuda po svijetu. U šezdeset osmoj godini Borges se po prvi put oženio. (Ivo Andrić oženio se sa šezdeset šest godina.) Oženio je Elsu Astete Millan koju je upoznao još u mladosti i koju je nakon mnogo godina ponovo sreo kao udovicu. Jedan od Borgesovih najljepših soneta zove se Elsa. No ovaj brak trajao je tek nešto više od tri godine kada je okončao razvodom. No Borges će se 1986. godine, tek koji mjesec pred smrt, oženiti po drugi put. Oženit će Mariju Kodama kojoj je posvetio nekoliko svojih posljednjih knjiga.

Zaboravljeni san


U nepouzdanu zoru usnih jedan san.
Znam da u snu behu mnoga vrata.
Ostalo sam zaboravio. Java je
jutros razvejala
tu intimnu priču, koja sad
nije manje neuhvatljiva
no Tiresijina sen ili Ur Haldejaca
ili Spinozini korolari.
Proveo sam život sričući
dogme koje izmišljaju filozofi.
Priča se da je u Irskoj neki čovek rekao
da pažnja Boga, koji nikad ne spava,
večno opaža svaki san
i svaki usamljeni vrt i svaku suzu.
Rađa se sumnja i raste polutama.
Kad bih znao šta je bilo sa onim snom
što sam ga usnio, ili koji san sam usnio,
znao bih sve stvari.

Gvozdeni novčić

Evo gvozdenog novčića.
Pitajmo oba suprotna lika
i ona će biti odgovor na uporno pitanje
koje niko sebi nije postavio:
Zašto je čovjeku potrebno
da ga neka žena voli? Da vidimo.
U višim sferama se prepliću
četvorostruki svod koji drži potop
i nepromenljive zvezde planetarijuma.
Adam, mladi otac, i mladi Raj.
Veče i jutro. Bog u svakom biću.
U tome čistom lavirintu je tvoj odraz.
Opet bacimo gvozdeni novčić
koji je i čarobno ogledalo.
Njegovo nailčje je niko ništa i tama i slepilo.
To si ti. Oba gvozdena lika daju samo jedan odjek.
Tvoje ruke i tvoj jezik svjedoci su neverni.
Bog je neuhvatljivi centar prstena.
On ne hvali niti kudi.
Najbolje djelo: zaborav.
Zašto te nisu htjeli voljeti?
U sjenci drugog tražimo svoju sjenku;
u ogledalu drugog svoje sopstveno ogledalo.

Nepoznata ulica

Golubijom polutamom
nazivali su Jevreji početak večeri,
kada senka još ne uspori korake,
a spuštanje noći se opaža
kao prijatna padina.
U tom času kad svetlost
ima finoću peska,
put me je vodio nepoznatom ulicom
otvorenom u plemenitoj širini terase
čiji su gipsani venci i zidovi imali
nežne boje kao samo nebo
koje je pozadinu činilo uzbudljivom
Sve – osrednjost kuća,
skromnost stubića i zvekira,
možda nada da će se pojaviti neka devojka na balkonu -
nadimalo mi je željno srce
kao bistra suza.
Možda je ovaj trenutak srebrnog sutona
preneo svoju nežnost na ovu ulicu
učinivši je stvarnom kao stih
zaboravljen i ponovo nađen.
Tek kasnije sam shvatio
da je ta ulica tuđa,
da je svaka kuća veliki svećnjak
u kome životi ljudi gore
kao usamljne sveće,
da svaki naš nepromišljeni korak
prolazi golgotama.

Oproštaj

Dan što je potkopao naš rastanak.
Dan sjajan i blag i uzašan poput mračnog anđela.
Dan, kada su naše usne živele u blagoj bliskosti poljupca.
Neizbežno vreme prelilo se iznad uzaludnog zagrljaja.
Oboje smo rasipali strast, ne za nas, nego za blisku samoću.
Danja svetlost nas je odbacila; noć je začas pala.
Pošli smo do ograde pritisnuti mrakom što ga već Danica blaži
Kao što se čovek vraća iz zemlje mačeva, ja se vratih iz tvojih suza.
Dan koji je živo urezan, kao san, među drugim danima.
Tek kasnije sam dohvatio i nadmašio noći i plovidbe.

Pepeo

Hotelska soba, kao sve druge.
Čas bez metafore,
popodnevni odmor
koji nas rastače i uništava.
Svežina nasušne vode u grlu.
Nežnosvetla izmaglica
koja okružuje slepe,
i noću i danju.
Adresa nekoga
koji je možda već umro.
San i snovi koji se raspršuju.
Pod našim nogama
nejasna Rajna ili Rona.
Prolazna slabost.
Stvari odveć beznačajne za pesmu.

Pesma o količini

Mislim na škrto nebo puritansko
samotnih i izgubljenih svetlila,
Emerson je svakako gledao tolika nebeska svetlila
iz svoga Konkorda, strogog, pod snegom.
Ovde su zvezde bezmerne.
Čovek je bezmeran. Bezbrojni
nakoti ptica i buba
zvezdanih jaguara i zmija,
grana što se spliću i prepliću.
Zrna kafe i peska, lišća,
pritiskaju jutra i uludo grade
svoj složeni beskorisni lavirint.
Možda je svaki mrav koga zgazimo
jedini pred Bogom, koji ga namenjuje
izvršenju tačnih Zakona
što vladaju Njegovim čudnim svetom.
Da nije tako, čitava vasiona
bila bi zabluda i tegobni haos.
Ogledala od abonosa i vode,
maštovita ogledala snova,
lišajevi, ribe, korali,
nizovi kornjača u vremenu,
svici jedne jedine večeri,
dinastije araukarija,
jasno octana slova jedne knjige
što ih noć ne briše, bez sumnje su
ne manje lična i zagonetna
od mene, koji ih ne razaznajem.
Ne usuđujem se da sudim o gubi ili Kaliguli.

Razapinju me

Raspinju me
a ja moram biti križ i čavli.
Varaju me a ja moram biti laž.
Pale me a ja moram biti pakao.
Moja su hrana sve stvari,
Točna težina svemira,
poniženje, klicanje.
Moram opravdati
ono što me ranjava.
Nije važna moja sreća
ili moja nesreća.
Ja sam pjesnik.

Stvari

Knjiga koja je pala i koju druge
zaklanjaju knjige u dubini police
i koju dani i noći pokrivaju
tromim ćutljivim prahom. Kotva
sidonska koju engleska mora
pritiskaju u svome ponoru slepom i mekom.
Ogledalo koje nikoga ne ponavlja
u kući iz koje smo otišli.
Opiljći od nokata koje ostavljamo
duž vremena i prostora.
Nedokučivi prah što Šekspir beše.
Promenljivost oblika.
Trenutna simetrična ruža
koju slučaj podari jednom
tajnovitim kristalima kaleidoskopa.
Vesla na Argu, prvom brodu.
Tragovi na pesku koje sanjivi
i kobni val briše na žalu.
Tarnerove boje kada se gase
svetlosti u strogoj galeriji
i ne odjekuje korak u dubokoj noći.
Naličje prevelike karte sveta.
Tanana paukova mreža na piramidi.
Slepi kamen i radoznala ruka.
San koji sam sanjao pred zoru
i koji sam zaboravio kad je počeo da se rađa dan,
početak i kraj epopeje
Finsbura, nekoliko izbrušenih gvozdenih
stihova, koje vekovi nisu dodirnuli.
Obrnuto slovo na upijaćoj hartiji.
Kornjača u dnu catrnje.
Ono što biti ne može. Drugi rog
jednoroga. Biće koje je Trojno i Jedno.
Trougaoni disk. Neuhvatljivi
trenutak u kome Elejčeva strela,
nepomična u vazduhu, dostiže cilj.
Cvet među stranicama Bekerove knjige.