William Wordsworth

William Wordsworth
1770-1850



William Wordsworth se rodio u Cockermouthu 7.04. 1770. godine. Djetinjstvo je proveo pod tutorstvom svojih rođaka u Lake Districtu (Jezerskom području), kraju kojem je do kraja života ostao vjeran. Ne završivši školovanje na sveučilištu u Cambridgeu pošao je na putovanje po Švicarskoj i Italiji te se 1791. našao i u Francuskoj, nad koju se već bila nadnijela oluja revolucije. Nakon Napoleonova uspona i rata između Engleske i Francuske, Wordsworth je, za razliku od Byrona, izgubio naklonost za revolucionarni pokret, prihvativši posve konzervativna gledanja kojih se držao do kraja života. U Orleansu Wordsworth se zaljubio u Marie-Amie Vallon, četiri godine stariju, i s njom imao kćer Carolyn. Politički dogadaji, najvjerojatnije, spriječili su vjenčanje. Tu vezu Wordsworth je vješto skrivao od drugih, tako da se za nju doznalo tek 1822. godine, na veliko razočaranje njegovih ćudorednih obožavatelja.Nakon povratka iz Francuske Wordsworth je sa svojom sestrom Dorothy danima putovao diljem Engleske. U to doba napisao je u Walesu svoju najpoznatiju pjesmu "Stihovi napisani nekoliko milja iznad opatije Tintern". Upoznao se s pjesnikom Coleridgeom te su Dorothy, on i Coleridge (kojeg je još brže napustilo revolucionarno oduševljenje i zahvatio filozofski idealizam) postali nerazdvojni trio, "tri osobe s jednom dušom". Suradnja dvaju pjesnika urodila je spomenutom zbirkom Lirske balade 1798. Iste godine dvojica pjesnika posjetili su Njemačku. Nakon toga Wordsworth se trajno nastanio u Lake Districtu i tu ostao do kraja života. Prije spomenute zbirke objavio je sljedeća djela: Večemja šetnja (An Evening Walk, 1793.), Opisne skice (Descriptive Sketches, 1793.); tada je nastala i drama Graničari (The Borderers), objavljena 1842. Za vrijeme boravka u Njemačkoj nastale su Pjesme o Lucy (Lucy Poems, 1798.-1799.). Drugo izdanje Lirskih balada pojavilo se 1800. U zbirku je uvrštena i Wordsworthova poema Mihael (Michael). Pjesme u dva sveska (Poems in Two Volumes) izišle su 1807. U njima je objavljena i glasovita Wordsworthova "0da besmrtnosti". Nakon toga izišla su sljedeća djela: poema Izlet (The Excursion, 1814.), Bijela košuta rylstoneska (The White Doe of Rylstone, 1815.), Razne pjesme (Miscellaneous Poems, 1815.), PeterBell (1819.), Vozar (The Vagoner, 1819.); poema Preludij (The Prelude) nastala je 1814., ali objavljena je tek posmrtno 1850.
U Predgovoru drugom izdanju Lirskih balada engleski romantizam dobio je svojevrsni "neslužbeni" manifest, program stvaranja, koji je ipak najprimjereniji Wordsworthovu i djelomično Coleridgeovu stvaralačkom postupku. Tu se u biti raspravlja o dvije osnovne teme, o jeziku pjesničkog djela i ulozi imaginacije u tijeku stvaranja kojemu je cilj - spoznaja Istine. Za Wordswortha poezija je "spontano prelijevanje snažnih osjećaja". "Podrijetlo joj je u emociji koje se pjesnik prisjeća u spokojstvu" koje opet postupno iščezava čineći emociju sve prisutnijom. Cijeli taj slijed prati užitak s dubljim filozofskim značenjem, a stanje mu je slično vizionarskom snu. Pjesnik se ne okreće prirodi samo zbog slika što ih iz nje crpe, nego zbog "hrane za daljnja ljeta", Ijeta starosti, kako se to vidi iz pjesme o opatiji Tintern i posebice u "0di besmrtnosti". U njoj je Dijete dovedeno do transcendentalnog simbola; djetinjstvo postaje izvor snage za klonuća kasnijih Ijeta. Zbog slabljenja vitalnih mladenačkih snaga svaki romantičar osjeća strah da će nestati ideal mladosti, a s tim i temelj vlastitog mu života. Cilj i namjera Wordsworthova pjevanja jest "dati čar novine svakodnevnim stvarima i izazvati osjećanje analogno nadnaravnom, budeći pozornost svijesti iz uobičajene letargije i usmjeravajući je prema Ijupkosti i čudima svijeta pred nama" i, rekli bismo, u nama.
Wordsworth se 1802. oženio prijateljicom iz djetinjstva, Mary Hatchinson. Materijalno osiguran u spokojstvu je nastavio svoja putovanja Engleskom, što je, kao i prije, ostavilo trag u njegovu djelu. Godine 1843. postao je poeta laureatus. Umro je 1850. u Rydal Mountu, zašavši tako u Viktorijansko doba.

Sjaj u travi

Sada, kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.

Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi.

Požurimo, s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe..

Jednom, ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke,
a noge premorene da se vratiš,bit će kasno.

Možda ćemo se naći jedanput,
na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo,
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci
jedan skrenuti pogled ,
bit će sve što ćemo jedno drugome moći dati...

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde,
koje me na tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti
al' ljubit ćeš zato,
što će te nešto na tom muškarcu podsjećati na mene..

Ne otkrivaj svoje srce ljudima,
jer u njima vlada kob i egoizam
život je borba, nastoj pobijediti
ali ako izgubiš,ne smiješ tugovati
cilj života je ljubav,a ona traži žrtve.

Bila si moje veliko proljeće
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti
koje ću se sjećati.

Osjećat ću tugu jer sam tebe volio
bit će to ironija tuge.

Nestat će sjaja u travi
nestat će veličanstvenosti svijeta
ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.

Na duh moj pečat stavi san

Na duh moj pečat stavi san
I ne znam što je strah:
Pomislih, za nju sada stran
Prolaznosti je dah.
Nepomična je, prazno zjene
Zure joj, nema moć;
S njom zemlja, drveće i stijene
Vrte se dan i noć.

Stihovi napisani u rano Proljeće

Kada u tihi uđoh gaj
Tisuću melodija ja
Tu ganut čuh jer i pjev taj
Tugu pobudit zna.

Priroda dade dušu svim
Stvarima pa i meni grudi
Njom prože, zgranuh se nad tim
Što Ijud'ma čine Ijudi.

Zimzelen svuda do jaglaca
Raste i dojam to je moj
Da svaka biljka s čežnjom baca
Za suncem pogled svoj.

Pjevale ptice dan su cio,
Žvrgolile su nešto, mile,
Njihov je cvrkut dokaz bio
Da radosne su bile.

Igrajući se vjetar krao
Stablima se kroz mlade hvoje;
Pomišljati sam tada stao:
Gle, čaroban kraj to je.

Ako taj plan i nauk sva
Narav nam i sad nudi,
Tad s pravom tužim zbog tog ja
Što Ijud'ma čine Ijudi.

Noćni prizor

Pokriva čitav svod
U beskonačnost dugačak gust oblak,
Težak i blijed i bijel od mjeseca
Što nazire kroz koprenu se njemu,
Kao krug malen koji baca sjaj
Tako slab da ne ostavlja za sobom
Nikakve sjene stabala ni stijena.
Za časak blaga svjetlost mrak obasja;
Putnik, što gleda zamišljen u tlo,
Idući pustim putom, trgne se,
Osvrne - oblak, gle, otvorio se -
Za tren se nijemo zagleda u nebo,
U čisti mjesec, u svod koji sja.
Po tamnoplavom nebu tisuću
Za mjesecom se mrvi sjajnih zvijezda
Što plove tamnim ponorom iza njeg;
Kako se brzo gube odatle -
Ne izgube se ipak! Počne kiša
I zvijezde pođu svojim tihim putem
U beskonačnu daljinu, a svod,
Što sve ga više sužuje bijel oblak,
Sve više tone u svoj svijet bez dna.
Blistavi prizor zatim zamre, duh
Uznemiren Ijepotom koju ćuti,
Polako opet tone u svoj mir
I preda, blag, sanjarenju se sav.

Duga

Kad vidim dugu grud mi jako
Tuče, dok ona sja,
Tako bje kad te spazih, svijete,
I sad je kad sam čovjek, gle'te;
I kad star budem nek je tako,
Il' nek umrem ja!
Čovjekov otac to je Dijete;
Želim tek da vas, dani moji,
Prirodna sućut jednog s drugim spoji.