PrijemPortalFAQ - Često Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupi
Zadnje teme
» Brojimo od 1 pa dokle stignemo...
Uto Jun 12, 2012 1:52 am od Mirka

» Azbuka osobina
Uto Jun 12, 2012 1:51 am od Mirka

» KALADONT
Uto Jun 12, 2012 1:50 am od Mirka

» Okiti jelku
Pon Jun 11, 2012 10:21 am od Mirka

» ASOCIJACIJE
Pon Jun 11, 2012 10:18 am od Mirka

» Šta radite sad dok kuckate ?
Pon Jun 11, 2012 10:15 am od Mirka

» Podela odgovornosti..
Pon Jun 11, 2012 2:25 am od Mirka

» Kada se treba zaustaviti?
Pon Jun 11, 2012 2:21 am od Mirka

» DOBRODOŠLICA novim članovima
Pon Jun 11, 2012 2:16 am od Mirka

Traži
 
 

Rezultati od :
 
Rechercher Napredna potraga
RAZMENA BANERA
BannerFans.com BannerFans.com Image hosted by servimg.com BannerFans.com
Decembar 2016
PonUtoSreČetPetSubNed
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031 
KalendarKalendar
free counters
Ključne reči
priče Boris izreke pozdravi dobrodošlica Stephane Mallarme ambasada mudre laku zelje dizdar vremeplov miloš projare crnjanski cestitke
Facebook - Fontana

Share | 
 

 Mustafa Smajlović

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Breza



Seks : Ženski
Datum upisa : 04.12.2010
Raspoloženje : Čaša je uvijek do pola puna ...

PočaljiNaslov: Mustafa Smajlović   Pon Dec 20, 2010 1:42 pm

Mustafa Smajlović
1953.-
Mustafa Smajlović, rođen 16. jula 1953. godine u Lascima kod Višegrada, je bosanskohercegovački pjesnik i prozni pisac.
Nakon završene osnovne i srednje škole u Višegradu, studije nastavlja na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, odsjek sociologija. Svoje prve radove objavio je još kao srednjoškolac u Višegradu. Saradnik je nekoliko listova i časopisa, a stalni je saradnik časopisa "Most" i urednik dnevnog lista "Jutarnje novine". Član je Društva pisaca BiH.
Piso je reportaže i putopise iz Azije, Afrike i Evrope koje su objavljene u periodu od 1995. do 2002.
Autor je mnogih pripovijetki, od kojih izdvajamo nagrađivane "Varga", "Konac i misao moje majke", "Muhabet sa rahmetlijom", "Sinovi majke Behare", "Ćuprija pod vodom", "Miris kalopera" i dr. Do sada je objavio četiri zbirke pripovijedaka: "Sehara" (1996.), "Žena sa slikarevog platna" (2000.), "Ćuprija pod vodom" (2001.) i "Čovjek iz sna" (2005). Zastupljen je u "Antologiji bošnjačke priče za djecu XX vijeka" (R. Džafić) i "Antologiji bošnjačke pripovijetke 1900. - 2003." (A. Subašić).
Živi i radi u Sarajevu.
Nagrađivan za svoja dijela diljem Jugoslavije,izmeđo ostalih:prva nagrada za poeziju novosadskog lista "Veseli svijet" (1969.),
dvije prve nagrade za poeziju Radio Beograda II (1970. i 1971.),prva nagrada za poeziju na književnoj manifestaciji u Kruševcu (1971.)
Prva nagrada na manifestaciji Duvanjski dani kulture, za pripovijetku "Varga"
Duga nagrada za pripovijetku "Konac i misao moje majke" na književnom natječaju lista "Sumejja" (1995.)
Prva nagrada za pripovijetku "Ćuprija pod vodom", tuzlanskog lista "Glas MM" (2000.)
Druga nagrada za pripovijetku "Miris kalopera" na Književno-kulturnoj manifestaciji "Susreti Zija Dizdarević" u Fojnici (1999.)
Druga nagrada za pripovijetku "S ove strane groblja" na XX književno-kulturnoj manifestaciji "Susreti Zija Dizdarević" u Fojnici (2004.) i druge.
Nazad na vrh Ići dole
Breza



Seks : Ženski
Datum upisa : 04.12.2010
Raspoloženje : Čaša je uvijek do pola puna ...

PočaljiNaslov: Re: Mustafa Smajlović   Pon Dec 20, 2010 1:46 pm

San o sofri

Glad i nije nešto, ako čovjek pregladni. Seoski nadničar Nurif Smaka je na svom stomaku osjetio kako je gladovati i kako je čovjeku kada pregladni. Nije se jednom dogodilo da gladan zamrkne, a još gladniji osvane. Lakše mu je bilo da se prisjeti koliko se puta najeo u životu.

Od mrvica, koje je dobijao radeći za cazinske gazde za svoj tegoban rad od zvijezde do zvijezde, odvajao od svojih usta i dijelio na ravnopravne dijelove za bremenitu Sadiku i dječicu koja su bila jedno drugom od uha do uha. Nurifova nesvakidašnje mršava i sitna ženica, koju su mu priveli oni za koje je nadničio, izrodila je desetero djece. Bila je plodnija od svake gazdinske njive. Primakne joj se – rodi dijete. Jedanaesto je na putu. Kada zaplače, valja i njega ljuljati i nahraniti.

I dok su drugi raspredali priču kako se sirotinji daju djeca, a bogatima dukati, siroti Nurif je gurao svoj točak sudbine, a da nikada nikome nije kazao kako su mu djeca teret. Svako je volio jednako, a branio se istinom: ”Imam desetero, koliko imam prsta na rukama. Koji god prst da porežem, boli!”

Za svoju tegobnu sudbinu nije nikoga okrivljavao.

”Sadikina brazda, moje sjeme… Ja druge njive nejmam”. govorio je, orao po Sadikinom busenu i durao. Kada bi ga naružili, kako mora pripaziti na sjetvu između mršavih nogu one koja mu se više primiče nego li izmiče, on bi se nasmijao i kazao da su žena i djeca njegovo jedino blago.

”Ona moraju jesti, ja ne moram!” – branio se.

Koliko su Nurif i Sadika voljeli svoju dječicu, znaju to oni koji su htjeli da znaju: nikada nisu ni vidjeli ni čuli da su digli ruku na maksume.

Više je bilo onih koji su zbijali šalu na račun ovih siromaha. Ruku na srce, u tome je bilo i onog zdravog humora, koji je mamio smijeh i simpatije. Sadikinu i Nurifovu ljubav su poredili sa horozom kreštavcem i kokicom pirgom.

”Malehni oni, pa malehna i djeca” – govorilo se.

Dok su prolazili seoskim puteljkom, dobri ljudi su u njima vidjeli ono ljepše. Poput pjetlića Nurif je išao ispred svoje kokice, a za njom, po visini i starini, trčkarali su pilići. Najmanji u koloni je bio Ahmica. Jedva da je bio odvajao od zemlje, posrtao je, padao, ustajao i pritrčkivao…

Kada bi nečija prijetnja poput jastreba kidisala na njih, pilići bi se, u trku, za tren našli uz majku. Ona bi čučnula da ih sve prigrli i zaštiti od uljeza. Jastreb bi udario u prazno. Čim bi opasnost prošla, iz krila i ispod dimija prvo bi izvirile glavice, a onda bi se goluždravci, uz razdragano pijukanje, razletili na sve strane. Sajma bi ih prebrojavala. Najlakše ih je razlikovala i prepoznavala po boji perja. Činili su šareno jato. Četvero je bilo crno, troje bijelo, dvoje žuto jedno riđe pile.

Kada bi ožednili ili ogladnili, Sadika je posipala mrvice i prizivala dječicu: ”Pi-piii-piii… Dođite: Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!” Niti jedno nije smjelo ostati ni žedno ni gladno.

Mrvice je donosio Nurif.

Odlazio je po mraku.

Dolazio je po mraku.

Djeca ga danima nisu viđala.

Više iz sažaljenja nego li iz samilosti, cazinske gazde Nurifu sklepaše brvnaru na kraju sela. Gurnuše ga ukraj. Da nikome ne smeta.

Među onima, za koje je nadničio, najšire ruke je bio Salih-beg Hasanović i njegova žena Rasema. Nije im bilo suđeno da imaju djece. Imali su sve drugo, a kao da nisu imali ništa. Nurif je nerijetko mogao da čuje iz Raseminih usta, kako bi se rado mijenjala da može, kao što ne može, sa njegovom siroticom Sajmom.

”Moj, ti, dobri Salih-beže, jedino bogastvo je u evladu” – kazivala je i umivala se suzama.

Jednom, i više mjednom, jezik begovice je kliznuo kako ne valja. U naletu žala što će cijelo bogatstvo ostati bez nasljednika, ujela je Nurifa za srce. Lomeći prste na rukama, priupitala ga je: ”Nurife, daj mi ono dijete što ga Sadika nosi u stomaku!”

”Ne dam!” – potresao se Nurif. ”Sve mi uzmi, ali dijete ti ne dam!” – kazao je.

Ispričala je to Salih-begu. ”Pogledao me je, a kao da me je sabljom sasjekao” – požalila se.

”Moja ti, Rasko, teško si ogriješila dušu… Traži halal i rastereti svoje srce!” – razborito je kazao Salih-beg i pozvao se na vjeru i postekiju na kojoj se klanja Bogu. ”Od dragog Boga ću iskati da ti oprosti grijeh počinjen u velikoj želji da imamo nasljednika…”

Rasema je zaplakala.

”Bog je tako htio, a Njegova je najpreća” – pokušao je utješiti ženu, onaj koji je više i češće od drugih darovao Nurifovu kuću. Redovno je davao zekjat i vitre njegovoj djeci. Kada su drugi davali šakom, on je davao kapom. Kada su njegovu dječicu napajali surutkom, on je – mlijekom. Ako su drugi nudili sir, Salih i Rasema su davali kajmak.

Vremenom, mrvice Hasanovića za Nurifa su bile slađe od nečijih brda halve.

Ruku na srce, koliko god je ko davao Smakama, uvijek je bilo nedovoljno za mnogobrojna usta.

Na sirotinjskoj sofri, uz kukuruzni hljeb, najčešće su gladna usta čekala pura i krompir. Prava rijetkost je bila da zamiriše meso. Otud, u toj sirotinjskoj kući, bajramski blagdani su dočekivani s posebnom radošću… Zajedno sa ramazanskim somunima i kurbanskim mesom, zamirisale bi duše Nurifovih siročića.

Bilo je tako kako je bilo: uvijek više usta nego kašika.

Nurifu je najmanje ostajalo.

Uspavljivala ga je i budila želja: ”Bože, daj mi bar jednom da se najedem, makar odmah crko!”

Požalio bi se onima koji su osjetili glad. Tješili su ga tako kako su mogli i znali: ”Nurife, nije dobro ni kada se prejedeš, valjaćeš se od bolova u želucu… Niti možeš leći, niti se možeš uspraviti.”

Oni, koji su ga slanim mrvicama pitali, slatkom šalom su sebe hranili: ”Ko gladuje duže živi moj Nurife… To je naučno dokazano!”

Stomaka sraslog s kičmom, Nurif je govorio onako kako su crijeva krčala: ”Gladovanje je bolest koja ne boli, ali čovjeku dođe takva mučnina da bi povratio želudac. Pozeleni od muke. Povratio bi od nekog zora, ali nemaš šta povratiti. Crijeva krče, prepliću se poput gujavica na suhom, otimaju se za mrvicu koje nejma, za kap mlijeka kojeg nejma…”

Kakva fajda od saznanja koliko je puta pregladnio? Kome i zašto takvo saznanje? On, Nurif, najbolje je znao da sit gladnome ne vjeruje!

Stotinu puta je poželio da ga nejma, samo da se ne pati i ne gleda one koji uz njega pate. Jednom, i ne jednom, vidio je sebe kako visi na sa omčom oko vrata. Dolazio je na pomisao da se baci pod voz, da skrati muke, ali, čim bi pomislio na svoju dječicu, odustajao je. Voz bi prohuktao dalje, a on bi kleknuo na zemlju i molio: ”Bože, znam da je grijeh oduzeti sebi život, jer život si mi darovao Ti, Svemilosni i Svemogući Gospodaru.”

One noći, kada se vratio iz čaršije sa ispraćaja na hadždž Salih-bega Hasanovića, kao i obično gladan je prilegao na slamarici. Glad je potiskao zadovoljstvom što je budućem hadžiji mogao izdvojiti nekoliko metalnih novčića da se nađu na putu za Mekku. Ovaj je odbijao da uzme, ali ga nije mogao odbiti.

”Dajem s halalom Salih-beže” – kazao je i gurnuo kesu u džep. ”Uzmi hadžija, grijeh ti je da me odbiješ!”

Bijeli hljeb, kog je kupio u čaršijskoj pekari, nije pomišljao da načne. Donio ga je djeci. Da oslade dušu bijelim hljebom. On je gledao. Djeca su jela. I dok su se njegovi siročići otimali za bijele mrvice, zadrijemalo mu se.

Zaspao je.

Usnio je najčudniji san.

Kao, on, Nurif Smaka, zasjeo za orgomnu sofru, a na sofri brda i doline od hrane. Neka od jela nikada prije nije vidio. Carska večera. Mogao je birati: begova čorba, pilav kakvog je sultan na Bosforu jeo, songandolme kojima su sladila usta sultanije, bureci iz kojih su virili komadi sjeckanog mesa, janjetina s ražnja, kadaif, baklave, agde, med i medovina…

On gleda hranu, a kao da hrana gleda njega.

Ne može vjerovati da je sam sjeo za sofru.

”Sadika ženo, ne mogu ovo sam jesti!” – kazao je i doviknuo: ”Zovi djecu!”

Čuje i vidi Sadiku. Razletila se po ćoškovima i budi piliće. Zove ih radosnim glasom: ”Diž’ te se… Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!”

”Nemoj koje zaboraviti” – moli je Nurif.

Kada su svi posjedali, još je bilo mjesta.

”Sadikice draga, nećemo još početi jesti…” – podignute obrve veli Nurif. ”Ima još gladnih… Pohiti po Sabita u komšiluk, možda je gladan legao… Nije imao ko ni Selimu spremiti večeru, Bogoti zovni i njega…”

Sadika je već na nogama. Prije nego što je do vrata stigla, Nurif se sjetio stare i bolesne Muzaferovice… ”Zovni i nju, ona voli baklavu, a more biti i kadaif… Pohiti Sajmo da se begova čorba ne ohladi!”

Komšije stigoše i posjedaše oko sofre.

”Ima li još mjesta?” – pita Nurif.

”Nejma!” – kaže Sajma.

”E- e, sad, s bismiletom, pa bujrum...!” – radostan je domaćin.

Kada je pošao kašikom da srkne begovu čorbu iz tanjura, u jednom trenutku, sve je nestalo. Kao da je neko magijom sklonio sofru i sa sofrom hranu.

Od tuge, čuđenja, čega li, Nurif se trznuo iz sna. Kada je otvorio oči, vrh njegove glave stajao je trgovac Salem Arnaut.

”Hlupao sam na vrata, ali me nisi čuo. Spavao si kao top. Ni djeca te nisu mogla probuditi…” – govorio je onaj iznad njega.

Nurif se nije dizao. Nije mogao. Opijen snom, kakvog valjda niko nije usnio, treptao je očima poput prevarenog djeteta. Sve se u jedan mah raspršilo kao mjehuri od sapunice.

”Došao sam lijepim poslom…” – kazao je trgovac. ”U amanet mi ostavio hadžija Salih-beg Hasanović, prije nego što je krenuo na daleki put…”

Nurif je podigao glavu.

”Tvoja djeca se već raduju…” – kazao je ozarenim glasom musafir.

”Istrčala su van, jedno preko drugog… Ni Sadika nije sačekala da te probudim… poletila je i ona u avliju!”

Ništa mu nije bilo jasno. Protrljao je oči da bolje vidi onoga koji mu je govorio: ”Dobio si posao i bićeš svoj gazda...! Tako je kazao i hadžija Salih-beg, da mu Dragi Bog hadždž upiše u sevap.”

”Ko, gazda? Kakav bolan ja gazda?” – skočio je na noge Nurif.

”Ako odeš do prozora i pogledaš, sve će ti se samo kazati” – uz blaženi osmijeh uzvratio je trgovac Salem.

Pogledao je kroz prozor.

”Vidiš li onog konja?”

”Vidim!”

”Je li upregnut?”

”Jeste… Vidim i konjska kola!”

”E, Nurife, ono je sve tvoje!”

Zavrtilo mu se u glavi. Čuo je i nije čuo kada je gost govorio: ”Salih- beg mi je uredno sve platio i kazao kako je to nijet njegov i njegove žene Raseme, da mu Dragi Allah upiše i ovaj sevap. Njemu sevap, a tebi posao. Obraduj ga, kada se vrati s hadždža, da si već nekome prevezao drvo, sijeno, fasungu iz prodavnice… Svoju muku naplati. K’o, svoje! Hadžija ne sumnja u tvoje poštenje, i to je rekao…”

Nurif je još nešto kanio izustiti, ali riječ nije prelazila preko usana. Nije stigao zadržati gosta. Ostao je u ušima njegov glas: ”Ja sam svoje završio, a ti gledaj kako ćeš svoje!”

Već sutradan Nurif je sjedio za svojom sofrom. Doduše, nije bila onako velika kao u snu, ali su oko nje komotno posjedali Nurif, Sadika i njihovo desetoro djece.

Još je bilo mjesta.

Pozvao je i komšije da mu slađe bude.

Prije nego što je stavio zalogaj u usta, još jednom se krenuo iza sebe i pogledao ima li još neko gladan.

Počeo je da jede.



Nazad na vrh Ići dole
Breza



Seks : Ženski
Datum upisa : 04.12.2010
Raspoloženje : Čaša je uvijek do pola puna ...

PočaljiNaslov: Re: Mustafa Smajlović   Pon Dec 20, 2010 1:58 pm

Preobraženje



Izguraše je na čistinu.
Ostade bez zaklona i zaštite.
Zagrebala je po trvdoj podlozi u novom, očajničkom pokušaju da spasi živu glavu bijegom pod zemlju, kamen, bilo gdje, samo da nije nadohvat proogonitelja. Mungosi brzo priskočoše i prevrnuše je na leđa.
Zakoprca se.
Jedan od petorice vrhom štapa opcrta krug oko nje.
S druge strane kružnice nađoše se oni - progonitelji i mučitelji.
U krugu ostade ona – zarobljenica!
Sunce i kamen pržili su poput žara.
Za trenutak progonitelji se zgledaše, a potom iz njihovih grla začu se režanje hijena.
Od straha, vreline, čega li?, drhtoljio je i vazduh iznad sirotice koja se našla oči u oči sa mungosima u ljudskom obličju. Opijeni bjesnilom zla bili su sprameni svakog trenutka zaskočiti na žrtvu.
Prvi je to učinio razroki i krezubi progonitelj, koji je pokretom i pojavom ukazivao da je zadnji olinjali lisac u čoporu. Bio je podčinjen cijelom čoporu. Taj takav, koji se gadio i ovima koji su ga vukli za sobom, jedva je dočekao da prospe benzin putanjom kružnice.
Neko je iz džepa izvukao šibicu.
Zasmrdio je fosfor.
Bljesnulo je pred očima.
Sluteći najgore, zarobljenica se naglo trznula i ustuknula nazad.
Nazad ili naprijed, svejedno, čekala ju je smrt.
U krugu, ukrug se zavrtila.
Sve se odigralo brzinom nebeske svjetlice koja se, za samo jedan treptaj očiju, pretvorila u buktinju.
U očajničkom pokušaju zarobljenice da pronađe izlaz iz pakla, utrka ukrug bila je samo novo, panično kruženje.
U paklenoj vrtešci, oko nje su kružili i zemlja i nebo.
S druge strane plamenog kruga, igralo je kolo od ljudskog mesa i đavoljih duša.
Mučitelji su bazdili na lešine, a vatra na benzin.
Čulo se krkljale od užitka nad mukama žrtve koja je uzalud pokušavala spasiti živu glavu.
Zaslijepljena svjetlom i omamljena paklenom vrelinom, očajnica je još jednom pokušala da iznađe izlaz kojeg nije bilo, a onda se počela okretati u jednom mjestu.
Pokreti su usporavali.
Odjednom stade.
Zavlada muk.
Mungosi se zgledaše.
Zasliniše.
Škorpija podiže i podvi rep, a onda, u snažnom trzaju zabode otrovnu bodlju u vlastiti potiljak.
Načinila je još jedan slabašan samrtni trzaj, a onda se naglo ukočila.
Nebo kao da se odlijepi od zemlje.
Nadomak ugljenisane žrtve, mučitelji ostadoše skamenjeni. U kamenoj šutnji, zgledali su se mrko poprijeko. Trebali su zaigrati od radosti, čega li?, ali nije im bilo do igre. Gutali su nešto što se nije moglo progutati. Iznutra, iz ždrijela, potresalo ih je gorko nezadovoljstvo.
Sve je bilo isuviše kratko za očekivani užitak koji je trebao utoliti veliku glad za tuđom nesrećom. Žrtva, koja je sama sebi skratila muke, učinila ih je poraženim i nesretnim.
Odnekad, vođa čopora će se izdvojiti. Prope se na najviši brijeg, ispruži vrat koliko je bio dug, zatvori oči, iskezi očnjake i sa njuškom podignutom prema zvijezdi koja je pržila, poče zavijati.
Vučiji zov iz ljudskog grla odzvanjao je kršem.
Mučenje škorpije slutilo je ratnoj nesreći.
Te godine, kada je Hercegovinom krvario behar, čopor se nije smirivao u svojim brzlozima. Harao je na otvorenom.
Žrtva čopora postade i lijepa Bosana.
Po ljepoti ne bi joj nadaleko ravne. Kao da je iz sna izronila, mamila je uzdahe i muških i ženskih duša.
Bosana je sa starom majkom bježala je od smrti preko kamenjara.
Nestvarnom ljepotom bljesnula je pred očima bijesne petorke. U jednom trenutku, čobor je ostao zatečen, ustuknuo je nazad, a onda je nagon gladi za ženom uzburkao nečistu krv. Začulo se škljocanje očnjaka i hroptanje u ždrijelima. Brzo su raskomadali Bosaninu majku, a potom su opkolili njenu prestrašenu kćer.
Izmamiše je na čistinu.
Bazdili su na znoj i balegu.
Bosana je mirisala na hercegovačko smilje.
Opkoljena sa svih strana, žrtva je uprazno zamahivala rukama. Trošila je snagu. Koristeći njenu posustalost, mungosi su s divljim užitkom trgali dio po dio odjeće.
Zalud je lijepa nesretnica pokušavala sakriti ono što svačije oko nije moglo vidjeti. Branila se i odgurivala razjarene zvijeri koje su parali noktima mladu kožu.
Pomisao, kako će pred sobom imati golu ženu, činila je napadače izbezumljenim i neumoljivim. Nesvakidašnja ljepota djevojke pretvarala se u njenu nesreću.
Razroki i olinjali mungos priskoči i pocijepa košulju na Bosaninim prsima. Grudi bljesnuše bjelinom.
Da su htjeli čuti, kao što nisu od slijepila i pohote, čuli bi glas djevojačke duše kako moli da je poštede stida i bola. I suze u lijepim očima su imale glas. Molile su.
Nesretna Bosana je otvarala usta, ali nije imala glasa.
Otimala se, ali se nije mogla oteti.
Ostaviše je bez zadnje krpice. Razgoličena u stidu, strahu i nemoći, Bosana je drhtoljila poput mlade srne. Za trenutak pohotnici ustuknuše pred ljepotom ženskog tijela, a onda ponovo jurnuše, u čoporu.
Ponovo će osjetiti otpor.
Vođa čopora posegnu rukom za nožem. Sjaj sječiva se odbi od užarenog sjaja zjenice prestrašene ljepotice. Iz pogleda sjevnu vatra. Sve joj se smjelo dogoditi, samo nije ono što je bilo u glavama zvijeri.
Odnekad će je prizemljiti.
U neotvorenu ranu, trebali su ubrizgati nečistu krv. Tamo gdje je u djevojačkom snu, na pupoljku zamišljala leptira sa likom princa iz bajke, za trenutak sletio je stršljen. Trebao je još samo otrovnu žaoku zabosti u živu ranu.
- Ne-eeee! – krik iz Bosaninog grla odjeknuo je do neba.
Posljednjom snagom ljepotica je otrgla nož iz kandži, zbacila zvijer sa sebe i izmakla se ustranu.
Napadači su ustuknuli.
Prizor pred očima usporavao je njihov dah i ledio njihovu nečistu krv. Opkoljena okamenjenim mučiteljima Bosana se preobražavala u škorpiju.
Uvlačila se u školjku zglavkara oštre i otrovne bodlje na repu.
Nemoćni da se pomjere, mungosi u ljudskom obličju gledali su čudo neviđeno. Nisu mogli koračiti. Nisu ih služile noge. Nisu mogli dodirnuti onu koja ih gledala pogledom akrepa. Nisu ih slušale ruke. Mučitelji žrtve postali su žrtva vlastite nemoći. Samo su mogli oči pomjerati, a u njihovim zakrvavljenim očima, škorpija je bila spremna sama sebi prekratiti muke.
Naglo je savila rep i u snažnom trzaju zabola otrovnu bodlju u vlastiti potiljak.
Ljepota žene je iščeznula.

Čopor se razbježao od čuda, straha, čega li?

Čovjek u bijelom, koji mi je donio ovu priču, kazao je da na tom mjestu, gdje se škorpija ubila, niče, raste i cvjeta biljka koje drugdje nema na ovom prolaznom svijetu. Miriše dušom one koja je preselila u ovu priču. Obdan se otvara, a obnoć se zatvara.
Po danu cvijet liči na oko škorpije, a kada sunce zalazi, preobražava se u djevojačko oko.

Svakome se ne ukazuje.
Nazad na vrh Ići dole
Breza



Seks : Ženski
Datum upisa : 04.12.2010
Raspoloženje : Čaša je uvijek do pola puna ...

PočaljiNaslov: Re: Mustafa Smajlović   Pon Dec 20, 2010 2:16 pm

Prst


Iscrpljena od starosti, bolesti i brige, sve teže je prelazila kućni prag. Da nije onako kako jeste, morala je do poljskog zahoda, odavno bi se riješila takve nevolje.
- Moram, radi mog Radana, moram! – govorila je samoj sebi, jedva se pridizala iz ležaja i kao prebijena vukla po kući koju je dijelila sa umobolnim sinom. Na dnevnom svjetlu, s druge strane praga, izgledala je još slabije i nemoćnije. Neobično sitna, mršava i vidno pogrbljena, sa tamnim porama koje su izbrazdale staračko lice i istanjile bradu, u očima susjeda bila je kostur koji promiče dvorištem stješnjenim između tuđih zidova i njene nakrivljene ograde. Da su mogli čuti glas ženskog kostura zamotanog u crninu, kao što nisu od buke sa ulice, čuli bi kako moli:
- Bože, ne ištem ti puno, smrt, samo smrt!
Bila je to Dostinja Uzelac, umirovljena čistačica područne škole koja je vremenom, zbog slabog priraštaja školske djece, pretvorena u zadružni dom. Dok se školska nastava odvijala u dvije smjene, radila je i kao kuharica. Gotovila je ručak za dva učitelja i spremala đačku užinu. Mališani su se otimali za njene pogače do kojih je mirisalo selo. Rukama ih je razlamala onako još vruče, tek izvađene iz renle, i punila kajmakom koji se topio i cijedio niz dječije promrzle ruke. Danima se slika ponavljala u očima prolaznika: kuharica u bijelom otvarala je ulazna vrata škole i sa praga, poput kokice bijelog perja razdraganim kokodakanjem prizivala svoje piliće razletjele po školskom dvorištu:
- Pi-pi-piii!
Nikada se nije udavala.
- Što će mi još takva briga – govorila je.
Rijetko je odlazila u grad i još rijeđe se družila sa muškim svijetom. Upravo zbog ovog drugog, selo je zatekla gotovo nestvarna vijest kako je na svijet donijela muško dijete.
„Preko noći djevica postade majka“, govorilo se i neko vrijeme sumljalo da je otac djeteta učitelj Mikan, ali niko sa sigurnošću nije mogao uprijeti prstom u mirnog učitelja koji je do kraja života ostao neženja.
Dostinja je šutjela.
Čuvala je tajnu kao oči.
- Moje dijete, moj život, moja briga! – branila se od radoznalih i napasnih.
Porodila se u svojoj kući, bez ičije pomoći. Sama je presjekla pupčanu vrpcu, okupala dijete i već sutradan otišla u matični ured. Sinu je dala ime po ocu Radanu koga jedva da je upamtila.
- Da se obiteljska loza ne zatre – prošaputala je, savila rodni list u ronlu i žurno pohitala kući da podoji dijete.
Bilo je onako kako je bilo suđeno da bude.
Radan je rastao brže od gazdinske djece, ali se držao podalje od njih. U početku se nije mogao znati pravi razlog zašto je bilo tako. Dostinjin jedinac birao je osamu, a druga djeca društvo. Rano je prekinuo školovanje. Dostinja je najbolje znala zašto, ali nije joj ni na kraj pameti bilo da se odvaja od djeteta.
- Dostinja, dajte maloga u grad, u socijalnu ustanovu, šteta je da dijete ostane neopismenjeno – predlagali su školski pedagozi.
- Ni govora! – bila je odlučna i neumoljiva.
Vremenom Radan je izrastao u nesvakidašnje glavatog, visokog i krupnog muškarca, ali ni izugledom ni ponašanjem nije odavao utisak osobe koja je mogla brinuti o sebi. Djevojke su se sklanjale ukraj. Nije ga prihvatao ni muški svijet, a da mnogi nisu bili načisto zašto to čine. Kod slabijih je izazizavo strah. Ustiknuli bi ispred njega. Ljudi mali rastom su odmjeravali i zagledavali seoskog diva, možda i sa zavišću, ali njihova pažnja je prestajala čim bi se susreli pogledom. U širokom krugu zabilazila su ga i djeca, bez zadirkivanja, što je ukazivalo na veliki uticaj roditeljskih priča koje su zastrašivale. O Radanu govorilo se ovako ili onako, ali niko nije mogao kazati da je od njega imao bilo kakvu neugodnost, što je Dostinju činilo ponosnom u oskudici radosti.
- Moj Radan, duša majkina, ne misli zla ni muhi, a nekamo li čovjeku – govorila je.
Svi veliki događaji u selu mimoilazili su Dostinjinu kuću u kojoj se odvijao tih i gotovo neprimjetan život. Majka i sin su preživljavali od Dostinjine penzije, Radanove invalidnine i povrtlarskih plodova iz omanjeg vrta iza kuće. Dobri ljudi pobrinuše se da mjesečna primanja stižu na kućna vrata. Tako je Dostinja bila pošteđena nepotrebnih odlazaka u grad.
Radan je znao po cijeli dan sjediti na pragu kuće i kuhinjskim nožem djeljati drvo. Dok je Dostinja mogla redovati svojim rukama, uredno je izmetala i mela sitnu ivericu ispred njegovih nogu, ali otkako se razboljela prilaz kući je ličio na bunjište.
Do bolesti strogo je vodila računa o svemu. U kući i oko kuće nije bilo stvari koju nije pomjerila, ili preko koje, bar jednom u danu, nije prešla svojom rukom. Ništa nije zapuštala. Omanji vrt za kućom bio je poslastica u poslu. Sa neskrivenim zadovoljstvom, pjevušeći, obrađivala je taj komadić zemlje, sijala i okopavala povrtlarske usjeve. S jeseni niko nije bio sretniji od nje.
- Imam svoju glavicu luka, svoj krompir, svoj kupus...! – nabrajala je i radovala se plodovima i uštedi.
Bar zbog povrća nije morala na pijacu.
U kući, između svježe okrečenih zidova, svaka stvar bila je na svom mjestu. Nije se mogla postidjeti ako bi odnekud kakav gost naletio i zavirio u kuhinju ili sobu. Unosila je kao vjeverica u duplju. Bilo je tu i novih, modernijih stvari, ali, što je najvašnije, imalo se ono najnužnije, od ektričnog šporeta do zamrzivača. Dovoljno da u svemu tome vidi svoju pobjedu i osjeti draž donekle lagodnijeg života.
- Sine, na selu smo, ali majka tvoja voli gradski komoditet – govorila je više samoj sebi nego li jedincu koji je imao sve što mu je duša zaiskala.
- Majko, gladan sam!
- Evo, evo letim sine... – skakala je i žurno prinosila pred sina ono što je mislila da je najslađe. – Hljeb je naš, domaći, još vruč, a evo i kajmaka, založi! – govorila je glasom koji je molio i sokolio.
Zbog jedinca nije štedjela ni žalila na hrani. Mogla je ona ostati i gladna i žedna, ali sin je morao imati. Zadahnjavala ga mlijekom, pitala slatkom, hranila mrsom i mesom.
- De, pojedi i popij, dušo majkina!
Pripadala je vrijednijim i štedljivijim ženama u selu. Zadnjih godina štedjela najviše na sebi, samo da bi njeno dijete imalo i onda kada je ne bude bilo na ovome svijetu. Nije bila besposlena ni tada kada je sjedala da predahne. Pri svjetlosti stolne lampe, dokasno u noć, krpala i šivala je sve što bi moglo koristiti uštedi. Nije bacala ni poderane čarape. Oporila bi stare, iznošene priglavke i zdravu vunenu nit koristila kao materijal za krpanje. Svaki put kada bi takav posao privodila kraju, radovala se kao dijete:
- Gle, k'o novo!?
Držala je do urednosti na sebi i oko sebe. Odjeća na njenom krhkom tijelu mogla je biti stara i zakrpana, ali je odisala svježinom i čistočom. Od ribanja prag i patos žutjeli su se poput voska. Kućni prostor je mirisao na cvijeće iz saksija...
Urednost je naslijedila od majke Anke, koja je nadničila pospremajući hotelske sobe i gospodske kuće. Čim je prispjela da može svojom rukom dohvatiti šteku na vratima, majka je vodila sa sobom. Na neki način odrastala je po bogatim kućama, radeći i redujući tuđe, sve dok se majka nije razboljela. Gledala je njenu smrt. Napatila se kao niko njen. Izdahla je na njenim rukama. Na izdisaju je kazala:
„Kćeri, smrt i nije nešto, ako ne boli!“
Nikada nije prihvatila ono što su joj ljekari kazali:
„Vaša majka je umrla od tuberkuloze!“
- Pokoj joj duši, umrla je jadnica od iscpljenosti... Nije se štedjela da bi bogatuni uživali u čestom i udobnom - govorila je i rečeno zaljevala suzama.
Svaki put, kada je nudila jedincu čistu odjeću za presvlačenje, prisjetila bi se majke i njenih riječi koje će je pratiti sve dok po suncu bude hodila:
„Neka je staro i zakrpano, al' je čisto!“
Čim bi Dostinja posustajala u borbi sa crnim mislima, uspravljala je pomisao na uštedu. Znala je da će i na njena vrata pokucati gost koji vadi ljudske duše, ali nije smjela ostati prazna kuća kada je iznesu u kovčegu.
- Smrt će smiriti moje brige, al' kako će moj Radan bez mene? – izgovarala je glasno, ustajala i hodala od zida do zida.
Svaki put kada bi posegnula rukom za novčanicom, kako bi kupila ono najnužnije - zejetin, šećer ili so, osjetila je mučninu u želucu. Zajedno sa bradom zadrhtao bi glas:
- Ne d'o dragi Bog da mi dijete spadne na tuđu milostinju!
Zbog uštede, podstarost, odrekla se i najslađeg užitka. Prestala je piti kafu. Jeftinije je prolazila sa biljnim napicima. Prije nego što bi pihnula topli čaj iz šoljice, izustila bi:
- Kava šteti srcu!
Dostinjin pih i Radanov srk imali su slast i okus ljekovitih trava, osušenih i brižno čuvanih u papirnim kesama.
Razbacana iverica i pilotina ispod Radanovih nogu, za susjede bila je najpouzdaniji znak da je Dostinja pala na postelju.
Još neko vrijeme viđali su je kako promiče između sivih zidina i nakrivljene ograde, ili kako sa teškom mukom prelazi kućni prag jedva se pridržavajući slabašnim rukama za okvir vrata. Radan bi se samo pomjerio ukraj i nastavljao djeljati drvo. Danima kasnije, samo se on viđao. Sjedio je na istom mjestu.
Djeljao je.
Ostaje tajna šta se događalo između četiri zida.
Pretpostavlja se da je Radan u rijetkim prilikama prilazio majci koja se na samrtničkoj postelji borila sa dušom. Zadahnjivao je mlijekom, ili možda samo običnom vodom.
Poštar Ivan Petrov bio je najbliži istini. Odnekad je ispričao kako je iza poluodškrinutih vrata čuo težak kašalj i mučno ječanje ženske duše. Bez imalo nemira u sebi njen sin je preuzimao penzijski ček, ulazio u kuću i vraćao se sa otiskom Dostinjinog kažiprsta, a onda je uzimao novac. Uredno je dobijao i svoju invalidninu.
Svaki Ivanov pokušaj da uđe u kuću ostajao je s druge strane praga.
- Mogu li ući na tren, samo da je vidim?
- Ne dam! Moju majku niko ne smije uznemiravati!
- Ali, ja sam službeno lice...
- A-a, ja sam njen sin!
- Dobro Radane, neka bude tako kako ti kažeš.
- E, tako!
Ivan je rijetko i nerado pominjao nož u Radanovoj ruci, ali je u više navrata pričao i prepričavao kako je lijepo mogao čuti razgovor sina i majke iz poluodškrinutih vrata.
- Majko, daj prst da umočim u tintu.
- Evo sine, evo...
- E, tako!
- Sine, moli te majka, čuvaj pare za crne dane...
- Ne beri brigu majko.
- Majka sam ti, moram sine, moram...
Možda je pismonoša u svojoj priči po svome nešto oduzimao ili dodavao, ali je više puta ponavljao istu rečenicu:
- Dostinja se gušila od kašlja, krkljala i ječala, a Radan se pojavljivao na vratima kamenog lica. „Evo potpis“ – izgovarao je gotovo nečujno i strpljivo čekao da prebrojim novčanice...
Selo nadomak Beograda je ulazilo u vrelo ljeto.
Niko pouzdano ne zna kako i kada je Dostinjina duša prhnula u nebo. Poštar je uredno donisio penziju i invalidninu, a Radan je sa vjerodostojnim otiskom kažiprsta na čeku preuzimao novac.
Tu noć, kada je susjeda Marica prijavila da je vrh starog oraha u vrtu vidjela i čula bijelu vranu kako grakče, a ispod orahove krošnje izbezumljenog Radana, uniformisani ljudi stigoše u selo. Prestrašena žena govorila je glasom koji je podrhtavao:
- Bio je go, kao od majke rođen... Gledao je u zvijezde i poput vučijaka zavijao, najprije tiho, a onda je zaurlao koliko ga ždrijelo nosilo...
Sutradan, na dnevnoj svjetlosti, pod stablom oraha ukazao se otkopan grob, a odmah do svježe rake crna vreća u kojoj je bilo zamortano tijelo.
Na lešu je nedostajao prst.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Mustafa Smajlović   Danas u 4:52 am

Nazad na vrh Ići dole
 
Mustafa Smajlović
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
 :: KULTURA I UMETNOST :: KNJIŽEVNOST :: DOMAĆI PISCI-
Skoči na: