France Prešern

France Prešern
1800.-1849.


Slovenski pjesnik rođen u seljačkoj obitelji u mjestu Vrba kod Bleda 3.12. 1800. kao treće od osmero djece Šimena i Mine. Rodni dom napustio je veoma rano 1808. ili 1809. Prvo se preselio ujaku Jožefu u mejstu Kopanje (nedaleko Grosuplja), koji ga je dvije godine podučavao, a potom upisao u osnovnu školu u mjestu Ribnica u pokrajini Dolenjska . U školi je bio jedan od najboljih učenika. Školovanje je nastavio u Ljubljani gdje je završio i šest razreda gimnazije. Potom upisuje studij filozofije. Odmah nakon završetka druge godine studija 1821. godine seli se u Beč gdje završava i treću godinu studija. U to vrijeme Valentin Vodnik uočava Prešrenov pjesnički dar i potiče ga da piše pjesme na slovenskom jeziku. Vodnik ga upozanje s Matijom Čopom budućim velikim Prešerenovim prijateljem.
Na Pravni se fakultet Prešren upisuje 1822. i četiri godine kasnije diplomira 1826., potom i doktorira 1828. godine. Iste godine u ljeto nakon položenog državnog ispita u Celovcu (Klagenfurt) stječe pravo bavljena odvjetničkom praksom. No, kako se njegov slobodarski duh isticao već u studentskim danima i privukao pozornost policije zamolba za otvaranje odvjetničkog ureda u Ljubljani bila mu je pet puta odbijena što mu je onemogućavalo sređivanje privatnog života. Tek 1846. dopušteno mu je otvoriti odvjetnički ured u Kranju.

Nakon povratka iz Beča u Sloveniju suočio se s teškim problemima porobljenog i kulturno nerazvijenog naroda. Još je bio na snazi feudalni sustav, ali se počelo sve jače osjećati mlado građanstvo. Prešern je tada bio glasonoša slobodarskih ideja slovenskog naroda. Povezao se s Matijom Čopom, odličnim poznavateljem svjetske književnosti i usmjerio slovensku književnost u pravcu kozmopolitskog romantizma. Njih dvojica okupili su slovensku literarnu omladinu oko pjesničkog almanaha Kranjska čbelica i započeli odlučnu književnu, jezičnu i društvenu borbu. Glavne teme njegovih djela bile su sloboda čovjeka, nacionalna sloboda porobljenog naroda i put novog građanstva. Izvanrednom stvaralačkom sposobnošću oblikovao je novi pjesnički jezik. Polazeći od tradicije narodne lirske pjesme uvodio je nove oblike u slovensko pjesništvo. U svojim djelima koristio se bogatom i bujnom metaforikom. Elegije Slovo od mladosti i Sonetje nesreče govore o razočaranju osjetljivog čovjeka u buržoaskom društvu u kojem vlada isključivo zakon novca, a u Glosi posebno o položaju pjesnika u tom društvu dok u elegiji Svojim rojakom pokreće pitanje nacionalne svijesti Slovenaca. Satirom u tercinama Nova pisarija prosvjeduje protiv do tada uvriježene književnosti. Svoje najsmionije istupe ima u epigramima (Svršeni i dr.).

Intimnu stranu pokazuje u svojoj ljubavnoj lirici. Tu se kreće u širokom krugu od početne ljubavne igre u romansama preko niza ljubavnih soneta (Ljubeznjeni sonetje) do svečanih pjesama koje je posvetio djevojci Julji Primic. Sonetni venec (1834.) s akrostihom Juliji njegov je osjećajni i umjetnički vrhunac. U njemu povezuje osobnu i nacionalnu ljubav. Kada je Julijina majka Julijana uočila akrostih s kćerkinim imenom zaprijetila je sudom. Stoga je Prešern morao promijeniti slog akrostiha kako ime više ne bi bilo vidljivo. Julijini neuzvraćeni osjećaji ostavili su pak ostavili su trag na čitavoj budućoj Prešernovoj lirici koja se pretvara u rezignaciju. Prešren je imao dvije velike ljubavi. Prva, Juliju Primič (rođ. 1816.), bila je kćerka bogatog ljubljanskog trgovca i jedna od njegovih glavnih pjesničkih inspiracija. Druga je bila sobarica Ana Jelovšek (rođ. 1823.) s kojom je imao troje nezakonite djece: Režiku (1839.-1840.), Ernestinu (1842.-1917.) i Francu (1845.-1855.).

Njegova poezija naišla je na jak otpor kojeg su vlasti i jansenističko svećenstvo kroz cenzure i zabrane kontinuirano onemogućavali. Na koncu to je dovelo do prestanka tiskanja Kranjske čbelice. Iznenad je došla i Čopova smrt te je Prešerenov umjetnički opstanak bivao sve bezizgledniji. Ep Krst pri Savici razotkriva njegovo duševno stanje u to vrijeme. Tada se u njegovim djelima javljaju motivi samoubojstva, ali u pjesmi Pevcu pristuna je i suprotna spoznaja: treba znati podnositi bolove i grozote života. Mračne ljubavne balade Prekop, Zdravilo ljubezni, Ženska zvestoba, Ribič i Neiztrohnjeno srce svjedoče kako nije prebolio veliku ranu. Poslije 1838. živi usamljen, a misli mu se vraćaju mrtvim prijateljima (V spomin Andreja Smoleta; V spomin Matija Čopa).

Prijateljstvo s poljskim prognanikom Emilom Korytkom urodilo je tiskanjem pet svezaka slovenskih narodnih pjesama. Ovdje također valja naglasiti kako Prešeren nije prihvaćao koncepciju ilirizma za Slovence Stanka Vraza koja je nastupala s napuštanjem slovenskog književnog jezika, iako je inače Prešeren bio prožet slavenskom idejom. U tmini Metternichova aposlutizma napisao je (1844.) proročansku Zdravljicu s političkim konceptom ujedinjene Slovenije i ravnopravnih odnosa između velikih i malih naroda. Osamostaljenjem Slovenije (1991.) Zdravljica će postati službenom himnom Republike Slovenije. Preminuo je 8.02. 1849. u Kranju od ciroze jetre. Na samrit će ostaviti jednu zagonetku za sobom izričući rečenicu koja ni do danas nije razjašnjenja: "Za mene bi bilo bolje da nikada nisam bio u Ribnici".

Gazele

Smem li te ljubit – pitam oka dva?
al’ oko neće da odgovor da.
Izdaleka me ljupko gledaš, draga,
al’ ohola si kad sam blizu ja.
Ako te moje oči čežnjom prate,
bežiš ko da te plaši čežnja ta.
Al’ ako druge pogledujem deve
tad svako vidi da si besna sva.
Ili me mrziš ili voliš, dakle,
siroto srce kako će da zna?

Kud

Kada bez mira divljam svud,
pitaju prijatelji: kud?
Pitajte radije oblak vi,
pitajte radije val što vri,
kad ih gospodar, vjetar jak,
ovamo, tamo gna kroz zrak.
Ni val, ni oblak ne zna kud,
ni ja, kud jad me nosi hud.
Samo to znam, to moram znat,
da ne smijem pred lik njen stat,
da nema kraj na zemlji toj,
gdje jad zaboravit ću svoj.

Nevjenčana mati


Što mi te imat potrebno bilo,
dijete ti lijepo, dijete ti milo,
meni mladoj djevojci, i nevjenčanoj materi? —
Otac su kleli, bili me,
nada mnom mati jadali se;
moji su srameć se skrivali,
drugi me prstom kazivali.
On, što je bio dragi moj,
on, što je pravi otac tvoj,
Bog zna kud svijetom luta sam;

Napuštena

Drugu curu ljubiš sade,
sa zakletvom nove nade
da će sreću da joj dade
pred oltarom ljubav ta…
- Bog neka ti sreću da!
Kleo si se, uvjerav’o,
ljubav meni obećav’o,
riječ vjernosti vječne dav’o –
sad je prošla vjernost ta…
- Bog neka ti sreću da!
A što jadno srce moje
samo za te živjelo je
i za nj sve sad propalo je –
‘ko to mari, ‘ko to zna…
- Bog neka ti sreću da!
Bog neka te srećom prati,
i nek s drugom sreću da ti!
Al’ prije neg vam dođu svati
neka u grob idem ja…
- Bog neka ti ljubav da!

Neistrunulo srce

Kopaju grob, da zadnji mrtvac tu nađe stan;
obraz mladića blijedog pokaže se na dan.
Kopači zgranuše se, zastajkuje im dah,
grobari manje plašni zure u nj u taj mah.
Da lijepo mu je čelo visoko, to bi svak
vidio, kad bi s njega nešto oblačak lak;
usne bi bile lijepe i blijedi obraz blag,
kad nevolje bi neke uklonile svoj trag.
Trup raspao se, prvi dah u prah ga je stro,
ostade samo srce, svi vidjeli su to;
još bije, još u njemu osjeća plam se sav,
kakav bje dok je mladić bio još živ i zdrav.
Svi pitaju tko zadnji pokopan bješe tu,
sigurno svetac, kada ne istrunu u tlu.
Čitao nitko nije nadgrobni onaj kam,
skidoše korov, natpis odgovori im sam,
da Dobroslav je pjesnik tu pokopan,
što mlad milim je glasom ljubav opjevao i jad,
i slavio u pjesmi djevojke lijepe čar,
ohole gospođice, kojoj on ne bje par.
Kad izabrala drugog ona je, u taj čas
iz grudi mu se više ne začu pjesme glas.
Ne traži da ga tješe ni ljudi niti Bog,
ne muti plač mu oči, tvrd je u licu stog.
Nehajno živio je, ne svet već bludu sklon,
bez pričesti i ulja svetog je umro on.
Svi kažu da mu svetost ne brani gnjit u tlu,
svi kažu, nije srce njegovo ovo tu.
“Pjesničko to je srce”, reče im čovjek star,
“da svečevo j’e dala krv mira bi mu bar;
ne svetost, nego pjesme ne daju njemu zgnjet,
što u sebi je dugo nosio ih kroz svijet.
Otvorimo mu srce, neka pod nebom tu
ostane, dan taj proći pustimo i noć svu,
dok drugo sunce grane i donese bijel dan,
opet ga pogledajmo ovdje u osvit ran.
Nek lahori ga hlade, i miju rose sve,
nek sunce, mjesec, zvijezde, što pjesničke mu sne
nadahnuše kroz život, opet ih uzmu sad,
splasne li u tom času, pokopajmo ga tad.”
Rasjekli su mu srce, ležalo noć i dan
tu je pod jasnim nebom, kad prođe osvit ran,
kad granu drugo sunce, iskopnje srce svo
ko bijeli snijeg u proljet, pokopat ne bje što.

Pod oknom

Mjesec sije,
čekić bije pozni umorni već sat;
a neznane
srca rane ne daju mi mirno spat.
Ti si kriva,
Ijubežljiva nesmiljena djevo ti!
Ti me raniš,
ti me braniš, pa mi doma se ne spi.
Obraz mili
tvoj po sili stalno je u oku mom;
uzdišuće
srce vruće stalno žudi za tobom.
K oknu idi,
tko to vidi, tek nebeske zvjezdice;
i prikaži
se i kaži, srce hoće me, il ne!
Nadu dahni,
rukom mahni ako te je reći strah!
Ura bije
a nje nije, što ću jadnik u taj mah!
Pogledajte
u dom, dajte, zvijezde, znak mi da li spi;
da li sluša,
il me kuša, il o drugom ona sni
Ako spava,
nek je zdrava, kuša li me, što ću tad;
ako ljubi
drugog, grubi srce će mi slomit jad.

Sanjalo mi se

SANJALO mi se da u svetom raju
bili smo sretni posve, kao svatko:
daleko bje života doba kratko,
gdje dijelit vrijeme i prostor nas znaju.
Do Laure si ti na jednom kraju
sjedila, mlađa, o prošlom je glatko
životu tekao razgovor vam slatko,
koliko kojoj glasi slave traju.
I tu na vagu svetog Mihaela
s Petrarcom stavih ja sonete svoje,
visoko mi se zdjelica popela.
Dodasmo njene čednosti i tvoje
pjesmama svojim nas dva tad, i zdjela
ne bje mu niža od zdjelice moje.

Sonetni venac
-dio


I
Poet tvoj nov Slovencu vijenac vije,
i plete ga od petnaest soneta,
da »magistrale«, što se triput sreta,
svih drugih skupa veže harmonije.

Izvire iz njeg, u nj se opet slije
po redu svaka pjesma iz tog spleta;
sljedeća krajem prednje je začeta;
pjesnik je jednak vijencu poezije:

U jednu ljubav misli su slivene,
i tamo gdje su noću u san pale,
svaka se opet kad dan svane, prene.

Ti si života moga magistrale,
on glasit će se kad ne bude mene,
rana je spomen on i tvoje hvale.

II

Rana je spomen on i tvoje hvale,
Slovencu će se glasit i u čase,
kad na grob rani trave mi se skrase,
kad patnje ove u njem budu spale.

Ohole kao ti kad budu stale
djevojke slušat pjesmica tih glase,
željezne će sa srca skidat pase,
da vjernu ljubav cijeniti bi znale.

Svanut će zore ljepše neg su bile
Kranjcima, ljepše zvijezde neg su sjale,
slavnije pjesme nego su se vile;

ipak će možda ove što te hvale
ostat međ njima, jer im strofe mile
iz srca sve su svoje klice gnale

Sonet

Mirisne, rosne ruže poezije
otkrivaju što u srcu se skriva.
Srce je moje vrt i plodna njiva,
gdje sada ljubav elegije sije.
Ti si mi sunce.Al’ mi dano nije
pronaći te, o luči, o vatro živa:
u kazalištu, ispod okna siva,
na plesu, šetnji. . .svud se lik tvoj krije.
Koliko puta od želje poludim
u gradu našem sresti te što prije,
no zalud lutam i uludo žudim.
Oko mi suze u samoći lije
i zato pjesme zbog kojih se trudim
iz kraja nisu u kom sunce grije.