Aleksandar Puškin

Aleksandar Puškin
1799.-1837.

Aleksandar Puškin,Ruski pjesnik rođen je 6.06.1799. u Moskvi,jedan je od najboljih ruskih pjesnika i otac moderne ruske književnosti. Među prvima je u Rusiji počeo pisati narodnim jezikom, a pri tome je razvio vlastiti stil u kojem je pomiješao satiru, romantiku i dramu. Puškinov pradjed s majčine strane bio je etiopljanski crnac Ibrahim Petrovič Ganibal koji je u Rusiju dospio kao rob, ali je na koncu postao usvojeno kumče Petra Velikog. Kao potomak stare osiromašene plemićke obitelji još u ranom djetinstvu prepušten je odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine Rodionove Jakovljeve. Upravo njoj može zahvaliti svoje kasnije odlično poznavanje ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom učilištu u Carskom selu u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima, vladao duh političkog slobodumlja. U liceju je pripadao naprednom književnom kružoku Arzamas. Od 1814. njegovi se stihovi objavljuju i slava mladog pjesnika brzo raste. Iz liceja je izašao kao poklonik Radiščeva i Voltairea, te kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma. Nakon završenog školovanja nominalno je radio u minstarstvu vanjskih poslova.

Još kao osamnaestogodišnjak izražava mržnju prema samovlašću i ističe misao kako monarh ne vlada na temelju svog porijekla nego na temelju zakona svoje zemlje. U literarni kružok Zelena lampa pristupa 1819. Mjesec dana prije istupa dekabrista na Senatskom trgu piše mu njiho vođa Rilejev: "U tebe su uperene oči Rusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik i građanin." Zbog svojih istupa car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug Rusije koje je trajalo četiri godine od 1820.-1824.. U besarbijskom gradu Kišinevu zbližava se s aktivnim članovima Južnog društva (Pestelj, Orlov, Rajevski). Revolucionarna previranja u Europi ojačala su pjesnikovo buntovno raspoloženje te u pjesmi Kinžal govori o careubojstvu, a u poemi Gavriliada istupa protiv religije. Uz to vlasti presreću njegova pisma i u jednom pronalaze tekst u kojem zauzima pozitivan stav prema ateizmu. Na koncu posljedica je bila ta da je 1824. otpušten iz službe i prognan u zavičajno selo Mihajlovsko. Tu je proveo dvije godine. Na dan dekabrističkog ustanka 1825. Puškin je u Mihajlovskom i ta ga je okolnost spasila kazne koja je zadesila ustanike. Novi car Nikola I oprašta kaznu Puškinu 1826. godine i dopušta mu povratak u Petrograd, ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela.

Teško podnoseći politiku koja se vladala Rusijom poslije dekabrističkog ustanka pomišlja na bijeg u inozemstvo. No, to mu ne polazi za rukom. Umjesto toga 1831. ženi se s Natalijom Gončarovom. Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina i svetio mu se intrigama i klevetama. Uz to car je želio poniziti autora jetkih epigrama te ga 1834. imenuje kamerjunkerom. To je zvanje bilo uvredljivo za pjesnika s obzirom na njegov ugled i godine. Pored toga razne udvorice šalju Puškinu anonimna pisma s aluzijama na intimnu bliskost njegove supruge i cara. Strastveni pjesnik izaziva na dvoboj 27.01.1837. godine francuskog emigranta D'Anthésa koji je služio u ruskoj vojsci.
I to zbog toga što je otvoreno zavodio Puškinovu suprugu, a samog Puškina ismijavao. Dan kasnije dolazi do dvoboja u mjestu Černaja Rečki u 17 h.

D'Anthésa puca prvi i pogađa Puškina u želudac te ovaj pada na zemlju. Na tren svi misle da je mrtav, ali on se pridiže i traži da mu donesu drugi pištolj (jer je prvi pao u snijeg). Donose mu pištolj, a on u ležećem položaju cilja D'Anthésa i pogađa ga u grudi. Kada je vidio da D'Anthés pada baca svoj pištolj i veselo viče: "Bravo ja!" i nakon toga gubi svijest. Kada su ga prizvali svijesti pita da li je ubio D'Anthésa, a kada je doznao da ga je samo ranio Puškin komentira: "Čudno, mislio samd a će mi zbog toga biti drago, ali nije. Uostalom, svejedno, ionako ćemo se ponovno suočiti kad se oporavimo." Kada su ga prenijeli kući liječnik mu je priopćio da je rana smrtonosna i upitao ga želi li vidjeti svoje prijatelje. Na to je Puškin pokazao na knjige i rekao: "Zbogom, prijatelji moji!"

Dva dana Puškin je ležao u užasnim bolovima zbog kojih je pomišljao da počini samoubojstvo. U posljednjim trenucima života kojeg su mu olakšavali opijumom oprostio je D'Anthésu i svojoj supruzi. Od supruge je zatražio da se ne preudaje prije nego što prođu dvije godine tugovanja te rekao "Neka to bude neki čestit čovjek". U podne 29.01. zatražio je da mu donesu zrcalo i potom je dugo gledao u svoj odraz u zrcalu te zatražio da mu donesu slatko od dudinja. Bilo ej to njegovo omiljeno jelo još od djetinjstva. Nakon toga utonio je u bunilo. Tog dana u 14:45 prošaputao je: "Životu je kraj... kraj.. nešto me pritišče.." i potom je preminuo. Strahujući kako bi njegova sahrana mogla izazvati nerede vlasti su naredile da se njegov lijes preveze do groblja u kolima natovarenim sijenom i da se sahrani bez ikakvih ceremonija.

Puškin je objavio prvu pjesmu sa 14 godina, kao učenik u carskoj gimnaziji, u časopisu Evropski glasnik. Tokom školovanja je počeo da piše i svoje prvo veliko djelo, Ruslan i Ljudmila, izdano 1820. Djelo je bazirano na bajkama koje je mu je pisala baka. Od 1817. do 1820. njegova politička aktivnost je utjecala na njegova djela. Između ostalog, napisao je djelo Oda slobodi. Zbog ovih djela je proganjan.
Tokom prvog izganstva napisao je djela Kavkaski zatvorenik, Braća razbojnici i započeo je Česmu Bahčisaraja.
Takođe je započeo rad na jednom od svojih najpoznatihijih djela: Evgenije Onjegin.
Tokom kratkog perioda slobode, završio je rad na Česmi Bahčisaraja, i napisao je Cigane. Tokom drugog perioda u egzilu od 1824-1826. godine, započeo je rad na Borisu Godunovu. To djelo je izdao tek 1831. i pravo na to je dobio kao poklon za vjenčanje. Evgenija Onjegina je izdao 1833. godine.

Nabrojat ću samo neka od njegovih djela:
Jevgenije Onjegin,Dubrovski,Kapetanova kćerka,Gavrilijada,Kućica u kolomni,Grof Nuljin,Pikova dama,Gozba za vrijeme kuge,Pripovjetke pokojnog Ivana Petroviča Belikina,Egipatske noći,Kameni gost,Bajka o ribaru i ribici,Bajka o popu i sluzi njegovom Baldi,Cigani,i drugi

Cvijetak

Uveli cvijetak bezmirisni
pušten u knjizi gledam ja.
I gle, već mnoštvom čudnih misli
duša se moja puni sva.
Kog proljeća je cvao cvatom
i čijom rukom skršen bi?
Da l’ poznatom il’ nepoznatom?
Zašto ga ovdje ostavi?
Možda za spomen na poznanstvo
il’ na rastanak možda dug?
Na kakvu šetnju kroz prostranstvo,
kroz tiho polje, tamni lug?
Živi li on il’ ona živi,
gdje li je njihov kutak sad?
A možda su i uvenuli
ko ovaj ovdje cvjetić mlad?

Elegija

Ludo veselje mojih mladih ljeta
Kao mamurluk, sad mi samo smeta.
Al’ kao vino-tuga davnog plača
U mojoj duši biva sve to jača.
Moj put je tmuran. A dane sve gore
Nosi mi burno budućnosti more.
Al’ mrijeti mi se neće. Još se nadam.
Ja živjet’ hoću, da mislim i stradam.
Med nedaćama, jadima i zlima,
Ja znam da za me i naslada ima.
Ponekad opet zanijet ću se skladom,
Nad svojom sanjom zaplakati kradom
I tko zna, neće l’ posljednji mi dani
Ljubavlju zadnjom biti obasjani.

Ne pjevaj draga kada si sa mnom

Ne pjevaj, draga, kada si sa mnom,
Gruzinske pjesme, pune tuge:
U sjećanju mi bude tamnom
Daleki žal i dane druge.
Kad razliju se u tišini
Te pjesme lude, zanesene,
Ja vidim stepu, mjesečinu
I lik daleke jedne žene.
Otkada ugledah te, draga,
Njen lik u mom srcu gasne,
Al’ nova oživi ga snaga,
Kad začujem te pjesme strasne.
Ne pjevaj, draga, kada si sa mnom,
Gruzinske pjesme pune tuge,
U sjećanju mi bude tamnom
Daleki žal i dane druge.

Prorok

Pun duhovne ja lutah žedi
Pustinjom što mracna je bila
I serafim se sa šest krila
Ukaza meni na razmedi.
On prstom lakim kao san
Zenica mojih kosnu dan,
Vidovitost mu prenu zene
Ko u orlice preplašene.
Moga se uha kosnu on
I ispuni ga šum i zvon;
Treptanje cuh u nebu sila,
I andeoskih krila let,
Nemani morskih skriven svet
I klijanje pod zemljom žila.
On promice kroz moje usne,
I jezika mog grehe gnusne,
Svu brbljivost i podlost smrvi.
I tada žalac mudre zmije
U obamrla usta mi je
Rinuo rukom punom krvi.
I zario u grudi mac
I ustraptalo srce trgo,
I šišku plamenu uz plac
U otvorene grudi vrgo,
Ko trup u pustinji sam pao
I Boga glas je mene zvao:
”Proroce ustaj, motri, vnemlji,
Ispunjen mojom voljom budi,
I hodeci po moru, zemlji,
Recima žezi srca ljudi.”